Anksiozni Optimista

Vaše priče anksioznost

Vaše priče

1. Kada se prvi put dogodilo nešto da pomisliš da imaš problem?

Na trećoj godini fakulteta, dakle kada sam imala 21 godinu. Počelo je sa intenzivnim osjećajem nemira u grudima, sa čestim plačem, drhtavicom, jakim lupanjem srca i slično. Obzirom da nisam bila sigurna šta se dešava, svoje tadašnje stanje, zapravo, nisam detektovala kao problem, nego sam pretpostavljala da se radi o običnom stresu pred ispite, o nervozi ili tome slično.
Nakon 3-4 mjeseca takvog stanja, imala sam prvi anksiozni napad, toliko jak da su mi se svi mišiči u tijelu, bukvalno, ukočili. Kada su ljekari ustanovili da sam zdrava, odlučila sam posjetiti psihologa.

2. Da li si sama sebi na Google postavila dijagnozu ili ti je anksioznost utvrđena kod stručnog lica? Kako si se nosila sa tom informacijom?

Apsoluto ništa nisam googlala, na samom početku sam mislila da je u pitanju stres zbog mnoštva obaveza, malo kasnije, kada sam vidjela da ne prolazi, pomislila sam na neki problem sa disajnim putevima, srcem… Kada sam odlučila otići psihologu, nakon nepunih 15 minuta razgovora je rekao da su to bili napadi anksioznosi.
Kako sam se nosila sa tom informacijom, hmhhh… pa nisam sigurna, iskreno. Znam da sam počela plakati i pitala sam doktora da li će me to ograničavati u životu. Kada mi je rekao da neće ako joj ja to ne dopustim, ali put do prevazilaženja neće biti brz i lak, znala sam da nema opcija i da je jedino prihvatljivo da učinim sve što je u mojoj moći da je prevaziđem.

3. Šta je bilo najbolje, a šta najgore što ti se dogodilo kad si imala najjaču anksioznost?

Najgore- sve je bilo poprilično loše kada me uhvati anksioznost i kada dobijem napad. U tom periodu sam se udaljila od mnogo meni bliskih ljudi. Apsolutno niko nije znao da se „borim“ sa anksioznosšću osim roditelja, sestre i jedne prijateljice. Ali kao najgore, možda mogu izdvojiti to što sam dopustila da pauziram svoj život i sve dnevne aktivnosti i obaveze zbog anksioznosti. To je ujedno i najbolje što mi se dogodilo jer sam kroz to pauziranje svega osim brige o mom mentalnom zdravlju naučila da je to, zapravo, ono najbitnije.

4. Kada i kako si odlučila da uzmeš stvar u svoje ruke?

Momenat je bio vrlo jasan i sjećam se tog osjećaja koji se u meni tada probudio. Inače, od prve godine sam bila odlična studentica, sa željom za znanjem, visokim ocjenama i neko ko je bio u svim vanakademskim aktivnostima. U tom periodu, kao što sam rekla, sve sam stavila na stand by. Ovo prethodno je bitno za daljnju priču jer sam shvatila koliko gubim ako se ne suočim sa problemom.
Trenutak u kome sam sebi udarila šamar bio je dan kada sam uvidjela da je upitno da li ću preći na narednu/završnu godinu studija jer sam imala tek jedan ili dva položena ispita od njih 15. Ponovo sam dobila napad, isplakala se, po prvi put do tada sama sam iskontrolisala svoje disanje, sama loše misli potisnula i fokusirala se na ono što treba da uradim u ovom momentu. U narednom periodu, dok sam pripremala ispite, znojila sam se, srce mi je ubrzavalo, sve me tjeralo na onaj već viđeni scenarij: napad, stanje nemoći i slabosti, plač, panika, gušenje i u tome prođe cijeli dan. No, ovoga puta nije bilo tako. Uspjevala sam se smiriti, kontrolisati, pronaći način da se se opustim i nastavljala bih. Naravno, neki put ne bih uspjela, ali nisam odustajala.

5. Šta ti je najviše pomoglo na putu prevazilaženja anksioznosti?

Prvo vjera. Razgovori sa stručnim licem, neizostavno. No, ono što bih posebno istakla jeste razumijevanje porodice koja je svakodnevno morala da se zajedno sa mnom bori, gleda to sve, razgovaraju o istim stvarima sa mnom 10 puta sedmično i prakticiranje yoge mi je mnogo pomoglo.

6. Kakvu poruku imaš za one koji sada misle da njihova anksioznost nikada neće proći?

Proći će, sigurno. I izaćićete mnogo jači nego što ste bili. Ljudi koji su prevazišli anksioznost su mnogo jači, ambiciozniji, zahvalniji na svakom novom danu, na svakoj prilici, na svmu što ih okružuje, žele da napreduju i rade na sebi, psihički i fizički jer su oslobođeni jednog velikog tereta zvanog anksioznost. Ne držite to u sebi. Nije sramota pričati o tome i potažiti pomoć. Nije sramota ako u sred grada dobijete napad. Nije sramota jer će proći, a kada prođe, tek tada ćete shvatiti koliko ste jaki. I još nešto, ponekad će vam se svejedno desiti, i kada prevaziđete, ali to je normalno jer ćete tad znati kontrolirati sebe i svoje misli. Dakle, pobijedit ćete!

Na pitanja odgovorila Armina.
Hvala Armina.

1 misao u vezi “Vaše priče”

  1. Petra kurelović Milenković

    Došla nenajavljena ..
    Bez ikakvog naznaka za dolazak…
    Moja priča počinje ovako;
    Rodila sam se kao treće djete ,prirođenju ostala bez kisika …od rođenja nisan baš savršenog zdravlja a tko je ? Vrlo rano morala sam se naučiti nositi s predrasudama okoline, pa čak i vlastite rodbine. Za njih bila sam , dijete koje ništa ne može i nikada ništa neće postići. Rugali su mi se i omalovažavali me, a ja sam se samo pitala zašto. Nije mi bilo jasno, no s godinama sam shvatila da su poteškoće tih ljudi puno veće i teže od mojih.
    Naučena šutjeti i trpjeti ,
    Vrištala u sebi od tuge i boli .i tako dan za danom ….
    .prolazeći kroz život poput duha ,pružajući ruke u prazno ,pokušavam se nasmijati ali ne mogu..
    Dobila sam posao koji me izvana činio sretnom ,a iznutra vrištala od boli…
    , uz stalna omaložavanja, zadirkivanja, što okoline što od rodbina …pa čak i od vlastite obitelji koja me vjerojatno htjela zastiti od vanjskog svijeta ali nažalost to radila na krivi način ..
    Gušila me iz dana u dan ..
    U tom perijodu gubitak voljenih osoba nizali se jednim za drugim ,maltetiranja i svega ostalog u 2019 godini završila u bolnici gdje ostala 20 tak dana.
    U TIH 20 Dana izrešetali su me sa mnogim pretragama…. Radi moje dijagnoze….
    Sa velikim srcem, ljubaznošču koju sam dobivala tamo sa sigurnošću mogu reci da tih 20 dana preletjelo mi brzo…. Sve je bilo u granica normale…, dolazak u bolnicu presudilo je ono moje ; šutnja je zlato (anksioznost tj napad panike..).. … Nakon dolaska kući, dogodila se velika promjena u mom životu…
    U kratkom vremenskom razdoblju dobila sam dugoočekivan pozitivni
    poziv za posao u drugom gradu, ja naravno prihvatila poziv i otišla od kuće, od negativnih utjecaja.Tada se moj život promjenio iz temelja .Upoznavala sam nove ljude ,vidjela svijeta ,li ono najvažnije vratilo mi se ono izgubljeno samopouzdanje .Sada okruzena sam sa pozitivnim ljudima koji su me prihvatili kao jednako pravnu, i što je najvažnije imam ljubav svog života koji me drži ko kap vode na dlanu.
    Njegova ljubav je Neizreciva, uz njega Osjećam se sigurno i ugodno.
    Ljubav je poput vjetra, ne možete je vidjeti ali možete je osjetiti.“ –

    Radim u ustanovi gdje su zaposlene osobe sa invaliditetom… Svi su jako dragi, sa velikim srcem prihvaćaju sve, ništa im nije teško napraviti.. Dobrodušni i spremni pomoći u svakom trenutku..
    Mogu reći da sam tek sada počela disati punim plućima. Moje zdrastveno stanje je bolje…
    Uspomene na divne trenutke provedene u zajednickom druzenju , čuvam i nosim sa sobom iz dana u dan, baš kao i brojna nezaboravna prijateljstva koja se trudim njegovati što više mogu i do kojih mi neopisivo stalo
    Odlazim na redovne kontrole…. Uz redovna snimanja mr mozga i vratne ciste….
    Moju sjenu vodim sa sobom već 4 godine… Ponekad je teško, ali hvala Bogu imam dobar posao, ljude koji me shvačaju kad mi dođe teško.Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete.
    – Borim se i ide nekako.. Nekad je bolje, nekad gore.. Al pokušavam biti pozitivna koliko god mogu 💗

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *