Bilo je trenutaka kad sam osećala da sam dobro, a onda narednog trenutka kao da me neko uhvati za gležnjeve i povuče nekoliko metara ispod zemlje. Odjednom se stvori panika kao oluja bez najave, oko mene lepršanje hiljadu leptira, uragan emocija koje se pretvaraju u treptaj očaja. Pitam se dokle ću se boriti? I nemam odgovor. I niko nema odgovor. Gde je magični štapić? Gde je priručnik za nas anksiozne? Kako da rešim ovu bol?

U središtu anksioznosti, anksioznih misli i neispunjenosti stoji zajednički uzrok: nedostatak samopouzdanja. Samopouzdanje je kompas u našem biću koje nam omogućava da se krećemo kroz naš unutrašnji i spoljašnji svet sigurni i sa lakoćom. Pomaže nam da razlikujemo dobre misli od nametljivih i nerealnih i da vodimo računa o sebi i svojim emocijama sa saosećanjem. Samopouzdanje predstavlja poverenje u sebe, veru u sopstvene sposobnosti i veštine. To je uverenje da smo sposobni da razmišljamo, učimo, donosimo odluke, savladamo izazove i naviknemo se na životne promene.

A gde je tada bilo moje samopouzdanje? Zašto nisam bila sigurna u sebe? Kako je moguće da ne mogu da izađem na ulicu? Uvek sam verovala da su ljudi dobri i da bi svako priskočio u pomoć, zašto sam tada verovala da meni niko ne bi pomogao? Nisam verovala ni svojim koracima, ni svojim rečima, ni svom ponašanju. Nisam znala ni ko sam ja, kako bih onda verovala u sebe? Nisam bila sigurna šta želim, šta volim, šta je ono što radim zbog sebe, a šta radim da bih zadivila druge. I šta će drugi reći ako se ogolim ispred njih, da li ću biti odbačena? Sve ovo mi je stvaralo ogromne količine anksioznosti. Sumnjala sam u sve.

Ako posmatramo bebu, možemo primetiti da smo rođeni znajući šta volimo, šta želimo, kada smo gladni, umorni ili nam je potreban dodir ili zagrljaj…  Poznajemo sebe prilično dobro već na samom rođenju. Međutim, kao rezultat dobronamernih roditelja, nastavnika, lekara i drugih odraslih osoba u okruženju, naše urođeno samopouzdanje biva brzo oštećeno. A mi postajemo „isklesani“ po dobrom modelu.

Ono što ne učimo je da samopouzdanju i blagostanju, koji su suprotni anksioznosti, možemo pristupiti samo kada se povežemo sa našim unutrašnjim izvorima jedinstvenosti i mudrosti. To postoji u svima nama, zakopano ispod sumnje u sebe, koja je nastala kao rezultat toga što su nam drugi govorili šta da radimo, osećamo, volimo i mislimo.

Samopouzdanje može biti narušeno kada nam drugi kažu šta treba, a šta ne treba. Kada nam kažu da treba da budemo „obični“. Tako sakrijemo ono ko smo zaista, šta volimo, „čudne“ stvari koje se tu ne uklapaju. Prekinemo autentičnost da ne bi osećali napetost. Da ne bi bili ismevani, brzo se sklonimo iza maske obične osobe. Kada dostignemo to „obično i normalno“, koračamo nekako kroz život. Međutim, kad-tad naiđemo na nešto što će smaknuti našu masku i eto napetosti. Anksioznost dostigne prelomnu tačku. A onda, da bismo prevazišli to stanje, moramo da raspakujemo sebe. Anksioznost je poziv naše duše da ponovo naučimo šta znači biti potpuno svoj i potpuno živ.

Samopouzdanje narušava i mit o sreći. Mit da treba stalno da tražimo i osećamo sreću. Sreća nije odredište, to je putovanje. Možete je iskustiti na svakom koraku. Kada bi mlade ljude naučili kako da žive život sa svrhom umesto da tragaju za srećom, značajna količina njihove anksioznosti bi bila smanjena, ako bi je uopšte i imali. Umesto da prenosimo poruku sreće, treba da pošaljemo poruku jedinstvenosti. To znači da shvatimo bilo kada (nije kasno ni u starijem dobu) da postoji mnogo više toga što je ispravno kod nas, nego onoga što je pogrešno. Tako ćemo biti ispunjeni a svoji i imaćemo mnogo više samopouzdanja, pa samim tim i manje anksioznosti.  

Živimo u kulturi koja traži sreću, juri svetlost i gnuša se tame. Koja voli osmeh, makar bio lažan. Rano dobijamo poruke da treba da postignemo sreću uz određena očekivanja i obavezno uz vremenski rok. Budite dobri u školi (a biti dobar znači biti odličan ili bar bolji u poređenju sa nekim), steknite mnogo prijatelja (čak i ako ste introvert i više volite jednog ili dva bliska prijatelja), bavite se sportom (čak i ako više volite da čitate ili da se bavite umetnošću), upišite fakultet (čak i ako vaš izabrani put ne zahteva fakultetsko obrazovanje), zabavljajte se (čak i ako to nije vaš stil), a zatim pronađite sjajan posao, venčajte se, kupite kuću, stvorite bebu, radite sve više i teže kako bi napredovali na korporativnoj lestvici, pa je onda vreme za drugu bebu, zaradite mnogo novca, kupite veći stan i bolji auto…

Većina ljudi zna da to što će pratiti ovu formulu ne garantuje nužno sreću, ali slepo prate ovu liniju, da ne bi išli protiv onoga što je uobičajeno. Tako se odriču svoje jedinstvene ličnosti, svojih talenata, osobina, potreba, želja i većine autentičnih stvari koje ne spadaju u okvire.  

Bez samopouzdanja postajemo nesigurni u sebe. Teško donosimo odluke. Bilo da se radi odluci kao što je preseljenje u drugi grad ili o odluci šta da poruče u restoranu, ljudi koji se bore sa anksioznošću često se „zalede“ kada dođe vreme da donesu odluku. Baš zato se i držimo onoga što je kulturno prihvatljivije. Da li da se usudim i odem u drugu zemlju da ostvarim nešto što mnogo želim ili ostanem ovde i stvorim porodicu? Šta ako ne uspem, pa ne uradim ništa u životu? Ovde je izražen strah od „pogrešnog” izbora, jer ako naprave grešku onda će se kajati, osećati krivicu, razočarenje, možda i ljutnju i bes. I krug anksioznosti se pokreće.

Ne postoje odgovori, samo putokazi do mudrosti

Anksioznost je, kada se posmatra kao mudrost, vodič koji će nam pokazati put ka sebi, ka onom ko smo zaista, autentičnom biću.

Jedan od najbržih načina da povećate svoje samopouzdanje je da primetite kada reč „treba“ preplavljuje vaše misli i vaše rečenice. Kada čujem izjavu „trebalo bi“, znam da osoba pati od nametnutih očekivanja do ideala „dobrog” ili „ispravnog” ponašanja, koji dalje stvara anksioznost.

Na primer, uzmimo rečenicu: „Trebalo bi da se osećam više srećno uz svog partnera.“ Tada osoba veruje, ako se ne oseća srećno konstantno, da je to pokazatelj da nešto nije u redu u vezi ili da nešto nedostaje. Sledeća misao je: Nisam dovoljno zaljubljen ili sam sa pogrešnom osobom, i anksiozna spirala počinje.

Da biste se izlečili od razmišljanja „treba i trebalo bi“, počnite da primećujete koliko često koristite tu reč, bilo da razgovarate sa sobom ili sa drugim ljudima. A zatim primetite kako se osećate iznutra kada postanete plen i poverujete u izjavu „trebalo bi“. Kada čujete reč treba, umesto toga pitajte sebe: „Šta bi meni bilo najdraže sada?“

Budite strpljivi prema svemu što je nerešeno u vašem srcu i pokušajte da volite pitanja bez odgovora, zaključane sobe i knjige koje su napisane na jeziku koji sada ne razumete. Nemojte čekati da sve bude savršeno da biste imali samopouzdanja. Duboko je utešno znati da nismo sami u svojim nesavršenostima. A savršeni smo baš tako nesavršeni.