Anksiozni Optimista

PANIČNI POREMEĆAJ

Šta je panični poremećaj?

 

Panični poremećaj je termin koji se koristi da se opiše stanje kada se napadi panike ponavljaju i remete osobu u normalnom životu. Panični poremećaj je danas jedan od najčešćih problema zbog kojih se ljudi javljaju psihijatru. Statistika kaže da od njega pati 1-2% populacije, među kojima se češće žene.

panični

Koji su simptomi i znaci paničnog poremećaja?

 

Kod paničnog poremećaja prisutni su ponavljajući i neočekivani napadi panike. Osoba brine bar mesec dana nakon napada panike da će imati još jedan. Takođe, javljaju se strahovi kao posledica napada panike, poput razmišljanja da je napad panike znak nedijagnostikovanog medicinskog problema. Značajne su i promene u ponašanju zbog napada panike (kao što su izbegavanje aktivnosti poput vežbanja, jer povećava otkucaje srca). Tokom napada panike, iznenada vas obuzimaju fizički osećaji. Napad panike, pored straha i panike visokog intenziteta, gde osoba može pomisliti da umire, da se davi, ili „gubi kontrolu“, uključuje i obilje telesnih simptoma koji predstavljaju normalnu reakciju organizma na stanje visoke uzbuđenosti. Ti simptomi su: povećan broj otkucaja srca, otežano disanje (osećaj da nema dovoljno vazduha), osećaj gušenja, prekomerno znojenje, vrtoglavica ili osećaj nesvestice, drhtanje ruku, klecanje nogu, nemir i bolovi u stomaku. Napadi panike dostižu vrhunac u roku od oko deset minuta i obično traju do pola sata, ostavljajući osećaj umora i iscrpljenosti. Mogu se javiti nekoliko puta dnevno ili se mogu desiti samo jednom u nekoliko godina. Mogu se javiti čak i dok ljudi spavaju. Osobe koje dožive napad panike takođe mogu doživeti derealizaciju i depersonalizaciju, osećaje da oni ili svet oko njih nije stvaran. Smatra se da su ovi simptomi povezani sa fiziološkim promenama koje se javljaju u telu tokom anksioznog odgovora.

 

Procenjuje se da nešto više žena nego muškaraca ima panični poremećaj, koji obično počinje u ranim dvadesetim godinama. Iako se panični poremećaji mogu javiti u bilo kojem dobu, veoma su retki kod starijih ljudi i dece.

Inače, napadi panike su iznenađujuće česti. Do 40% populacije doživeće napad panike bar jednom u svom životu. Mnogi ljudi dožive panični napad jednom ili dva puta u životu; ovo je uobičajeno i ne smatra se paničnim poremećajem. 

 

Da li ste imali iznenadni nalet intenzivne zabrinutosti ili straha tokom koga ste imali četiri ili više od sledećih simptoma: znojenje, drhtavicu, povećani broj otkucaja srca, osećaj gušenja, osećaj mučnine ili bolova u stomaku, vrtoglavicu, omamljenost, derealizaciju (osećaj nestvarnosti) ili depersonalizaciju (osećaj odvojenosti od sebe ili okruženja), strah od gubitka kontrole, strah od smrti. 

Ako je odgovor da, da li ste takođe osetili upornu zabrinutost mesec dana ili više, da li ste ponovo osetili ova senzacije ili ste promenili ponašanje u pokušaju da izbegnete ponovni napad panike (na primer, niste išli ulicom u kojoj ste doživeli napad panike)? 

 

Ako je odgovor da, možda imate panični poremećaj i potrebno je da se javite lekaru.

 

Šta je uzrok paničnog poremećaja?

 

Ne postoji samo jedan uzrok za panični poremećaj, obično je uključeno nekoliko faktora.

Porodična anamneza- osobe sa paničnim poremećajem mogu da imaju porodičnu anamnezu anksioznih poremećaja ili depresivnih stanja, a neka istraživanja sugerišu na genetsku predispoziciju.

Biološki faktori- neka zdravstvena stanja, kao što su srčana aritmija, hipertireoza, astma, hronična opstruktivna bolest pluća i sindrom iritabilnog creva, povezani su sa paničnim poremećajem.

Negativna iskustva- izuzetno stresna životna iskustva (kao što su seksualno zlostavljanje u detinjstvu, nesreća) povezana su sa napadima panike. Periodi neprekidnog neumoljivog stresa takođe su faktor rizika.

 

Kako se može tretirati panični poremećaj?

 

Tretman može biti veoma efikasan u smanjenju broja i jačine napada panike kod većine ljudi. Traženje profesionalne podrške prvi je korak ka oporavku. Postoje dve glavne vrste terapije za panični poremećaj, a to su psihoterapija i u nekim težim slučajevima lekovi takođe mogu biti efikasni (o ovome odlučuje isključivo lekar).