U jednom trenutku svog života (podužem trenutku) upala sam u takvo stanje anksiznosti da nisam mogla da izađem iz stana. Osećala sam se kao najnesposobnije biće na planeti. Bila sam u zatvoru sopstvenog uma. Kada to pričam nekome ko nije doživeo anksioznost i depresiju na svojoj koži, ljudi pomisle da sam bila fizički sprečena ili stvore u glavi sliku žene koja leži, koja se ne oseća dobro, možda je bleda i mršava i izgleda bolesno. A ja sam u stanu bila dobro i izgledala spolja normalno. Problem je bio u meni.

Kao krajnje osetljivo dete, emocije su me duboko dirale, a ja nisam znala šta sa njima. Znam samo da sam ih doživljavala jače nego prosečna osoba. Primeti se to. Pitala sam se da li sam ja onda normalna osoba? Da li treba da se trudim da budem kao ostali?

Trenirala sam da se ne vidi na licu šta osećam (oči su nešto drugo). Preosetljiva mala, drugačija. Koja nije shvatala da je biti svoj najvažnija stvar. Naučila sam da budem nasmejana u svakoj situaciji, jer tako treba. Šta meni fali? Poruke koje sam dobijala su da očvrsnem. I ne mislim da su me u porodici primoravali da očvrsnem. Okruženje je surovo.

Nisam znala kako da prihvatim sebe tako „nežnu“, a onda sam se pitala kako će me tek drugi prihvatiti. U maloj sredini je važno da ne štrčiš. Ne treba drugi da vide da si srećan, poželeće to da pokvare. A ne treba ni da te vide uplakanu ili tužnu, sladiće se time. Da li je onda u redu ako sam rezervisana?

Stalno sam brinula, oko svega. Za bliske ljude, za sebe, za ljude koje ne poznajem. Briga je bila osnova. Za mene je značilo da brigom pokazujem ljudima oko sebe ljubav. Stalo mi je do toga da budem dobar čovek, i tada i sada.

Želela sam da me ljudi oko mene vole jer sam volela sebe tek ako vidim da sam nekome korisna ili važna. Kad sam već sebi tako teška. Radila sam sve da usrećim ljude oko sebe, jer sam mislila da ću tako biti srećnija ja. Zavisila sam od mišljenja drugih ljudi.

Trošila sam previse energije, davala se svima, a nisam radila skoro ništa što bi mene ispunilo, jer nisam zelela da budem „sebična“. Predozirala bih se tuđim traumama, jer mi je to bilo bitnije nego da se lečim od svojih. Istezala sam se preko granica svojih mogućnosti.

Zbog svega toga nisam se pronašla u životu, već sam lutala. Nisam stala da se zapitam šta je meni zaista važno i šta ja želim. Radila sam ono što sam mislila da se od mene očekuje. Uklapala sam se u postojeće kalupe, iako su me ti kalupi žuljali. Nisam bila ja ja. Dakle, nisam bila ni iskrena, plašila sam se da drugi vide mene bez oklopa. Plašila sam se da ne vide koliko sam emotivna. Tada sam mislila da ne smem da pokažem da sam ranjiva.

Bila sam odgovorna osoba više nego što je potrebno. Morala sam sve da kontrolišem. Jer ako ne kontrolišem, slomiću se. Tako sam postala perfekcionista.

Sve to me je gušilo i stvaralo mi je pritisak. Primoravala sam sebe da uvek postignem vrhunske rezultate, šta god radila. To me je umaralo, polako oduzimalo energiju i sve više sam se gasila. Pred drugima sam nosila masku da sve mogu i sve stižem. A onda sam se plašila da ta maska ne spadne i da drugi shvate koliko sam slaba.

Bila sam dobro i tako, jedan period života. Navikla sam da budem dobro. Ali sam duboko u sebi sam osećala da nešto sa mnom nije u redu. One emocije sa početka su i dalje bile tu. Dok sam rešavala životne probleme, nisam morala da razmišljam o njima, uspevala sam da ih potisnem.

Sve sam uspela da kontrolišem dok nisu počeli napadi panike. A počeli su jer sam ignorisala sve prethodne znake anksioznosti da se okrenem ka sebi. Kad nisam imala kud, bila sam spremna da dozvolim sebi da se slomim. Da priznam i sebi i drugima da nisam dobro. I slomila sam se. Napad panike. Strahovi. Vrtoglavica slobode.

Anksioznost sam dugo osećala kao tihi alarm da nešto radim pogrešno i da nešto mora da se promeni, ali sam ja taj alarm uporno odlagala. Tako mora. Život je težak. A onda su ti alarmi bivali sve glasniji i duže su trajali. Postali su nepodnošljivi i ja više nisam mogla da ih pomeram i ignorišem.

Najviše sam volela da vreme provodim sa dragim ljudima. Odrasla sam u velikoj porodici, pa su mi porodični odnosi u smislu životnih vrednosti iznad svega. Volela sam i da pomažem svim ljudima oko sebe, kako god mogu. Saslušam ih, zagrlim, nađem im se u svakom smislu.

Šta vam je najdragocenije u životu (zdravlje, posao, porodica, prijatelji, religija, sport, priroda…)? Život je bogatiji i ispunjeniji kada kontinuirano ulažemo vreme i energiju u ono što nam je najvažnije. Ali nekada nas (vrlo često) strah od neprijatnih emocija sprečava da radimo baš ono što volimo.

Jednog dana sasvim iznenada osetila sam jak strah od „nečega“ baš kada je trebalo da odem na važan sastanak. Poželela sam da pobegnem odatle, u glavi pokušavala da brzo smislim izgovor da odem kući. Pomerila sam sastanak i pobegla. Osetila sam privremeno olakšanje. Strah se smanjio onog trenutka kada sam krenula ka svom stanu. Ali to što sam pobegla me je sprečilo da radim ono što volim.

Mnogo puta sam pobegla u životu, za svaki slučaj. Ne želim da idem na proslavu jer se ne osećam dobro, šta ako im svima pokvarim raspoloženje? Ne želim da roditelji vide da nisam dobro, onda će brinuti, bolje da ne idem kod njih. Šta ako mi se nešto dogodi, ko će brinuti o mojim najbližima? Šta ako se razbolim, pa patim i ja i svi oko mene? Šta ako ja nekoga povredim? Bolje da se sklonim.

Tako sam se postepeno povukla u siguran stan. Mislila sam da je to način da više ne doživljavam neprijatne emocije. Ne idem na posao, nema više straha od greške. Ne izlazim na ulicu i nema više straha da će mi se nešto na ulici desiti. Ne viđam se ni sa kim, nema brige. Ali onda ne radim ni ono što volim. Sada osećam prazninu i tugu. Nisam to želela za sebe. Izbegavanje neprijatnih osećanja trenutno pomogne, ali šta je to činilo meni na duže staze? Činilo je da imam strah da radim ono što najviše volim. Potreba da kontrolišem svoje “negativne” emocije me je odvela predaleko od života kakav sam zelela da živim. To je taj začarani krug.

Osećamo se nemoćno kada neprijatne emocije prevladaju. Naravno da ćemo prvo probati da ih ignorišemo, pa onda i odgurnemo. Ali to je kao da držite loptu pod vodom. Sve dok je čvrsto držite ona ostaje ispod površine. A kada se ruke umore i popuste stisak, lopta bukvalno iskoči iz vode.

Ono što sam znala je da se neće tako završiti…

Anksioznost, kao i ostale nedaće sa kojima se susretnemo, ne mora da bude poslednje poglavlje naše životne priče. Može biti i početak nesputane duše. Možemo da budemo i dobri za sebe i dobri drugima; i svoji i nesebični; i odgovorni i opušteni u isto vreme; i možemo prihvatiti sve emocije a da to ne znači da nešto sa nama nije u redu.