Anksioznost je vrsta emocije (najčešće se terminološki izjednačava sa strahom) koja utiče na naše misli, pa možemo preterano brinuti i biti pod stalnom strepnjom. Povremena anksioznost koju svi osećaju je sasvim normalna; anksioznost nas upozorava na opasnost, fokusira našu pažnju i podstiče nas da preduzmemo neophodne pripreme da bismo se zaštitili.

Ali, ponekad se brige pojačavaju ili traju, ponavljaju konstantno bez uključivanja mehanizama za rešavanje problema, preplavljuju nas i narušavaju sposobnost normalnog funkcionisanja. Briga i konstantno razmišljanje postaju naša svakodnevnica.

Mnogo je potencijalnih uzroka anksioznosti. Ljudi se mogu osećati anksiozno jer je njihov neuronski sklop postao toliko osetljiv da opaža pretnju tamo gde ne postoji. Takođe, postoje supstance (kofein je jedna) i lekovi koji podstiču iste fizičke senzacije kao i anksioznost. Ljudi se razlikuju po svojoj sklonosti anksioznosti kao rezultat njihove genetike, sopstvenog životnog iskustva, faktora ličnosti i veština snalaženja u životu.

Može li stres doprineti anksioznosti?

Anksioznost i stres su usko povezani; anksioznost je reakcija na stres. Ustvari, anksioznost je naziv koji koristimo da opišemo unutrašnje senzacije upozorenja koje se javljaju kao odgovor na mentalnu ili fizičku pretnju. Senzacije pokreće sistem za odgovor na stres („bori se ili beži“), čiji je zadatak da nas upozori i zaštiti od opasnosti. Ne čekajući da svesno procenimo bilo kakvu opasnost, on brzo šalje hemijske signale upozorenja, poput kortizola i adrenalina, različitim organima. Fizička nelagoda anksioznosti je poput telohranitelja, njegov posao je da nas zaštiti pokretanjem u akciji. Ali može i da izgubi sposobnost vršenja racionalne kontrole.

Koja je razlika između straha i anksioznosti?

Strah je odgovor na trenutnu opasnost, obično je usredsređen, vezan za vrlo specifične stvari ili okolnosti i namenjen je mobilizaciji brze akcije. Anksioznost ne zahteva spoljni stimulans, to je odgovor na stvarnu ili zamišljenu buduću pretnju i obično je neodređeniji, pokreće potrebu za stalnom budnošću u očekivanju neke nesreće. Anksioznost je vrlo subjektivna. Iako deli neke od fizioloških znakova straha (povećanu svest i ubrzan rad srca, plitak dah) ona ​​nosi veliko kognitivno opterećenje brige, oblik promišljanja o tome šta bi moglo da pođe po zlu u budućnosti.

Da li je anksioznost ikada dobra?

Anksioznost je razlog zbog kojeg su naši preci preživeli. Anksioznost odražava senzacije koje se pokreću u telu i mozgu kao odgovor na opažanje pretnje; one su zamišljene kao alarm, da nas nateraju da obratimo pažnju i preduzmemo odgovarajuće mere za uklanjanje moguće opasnosti. Ukratko, anksioznost nas štiti. Ali sistem je napravljen tako da greši na strani opreza, zbog čega se osećamo uznemireno čak i ako ne postoji stvarna pretnja. Osetljivost alarma može se poremetiti traumatičnim iskustvom, tako da je uvek uključen. Dalje, pretnje može u potpunosti izmisliti naša mašta,  razmišljajući o načinima na koje bi bilo koja situacija mogla da pođe po zlu. Ni jedan nedostatak sistema ne umanjuje vrednost anksioznosti – koja je neophodna da nas štiti.

Ko je sklon anksioznosti?

Osobe koje su doživele nepovoljna iskustava u detinjstvu (traumu, porodičnu tragediju, zanemarivanje, maltretiranje) sklone su anksioznosti. Iskustva iz detinjstva mogu neizbrisivo promeniti sistem stresa tako da je preosetljiv na opasnost i reaguje aktiviranjem alarma koji preplavljuje sposobnost obrade emocija. Pored toga, ljudi kojima nedostaju veštine regulisanja emocija ranjivi su na anksioznost; lako ih mogu preplaviti situacije koje stvaraju nesigurnost ili podstiču bilo kakva negativna osećanja. Ljudi koji imaju genetsku predispoziciju, skloniji su anksioznosti.

Anksioznost se pokazala kao složeno stanje koje nastaje zbog mnogo faktora. Neke studije procenjuju da naslednost generalizovane anksioznosti nije veća od 30 procenata. Međutim, porodica trajno oblikuje decu na mnogo načina. Na primer, odrasli mogu pokazati i snagom ponovljenog primera tiho preneti svojoj deci iskustava koja mogu pokrenuti anksioznost.

Može li neizvesnost izazvati anksioznost?

Nesigurnost ne uzrokuje anksioznost, ali stvara plodno tlo, a porast neizvesnosti u većem delu javnog (poslovi, nacionalna bezbednost, pandemije) i privatnog (odnosa) života mogu biti jedan od razloga zašto je anksioznost postala najrasprostranjeniji mentalni poremećaj danas. Briga, kognitivna komponenta anksioznosti, aktivira se mogućnošću lošeg ishoda, za mnoge moderne probleme ta mogućnost gotovo nikada ne može biti u potpunosti odbačena. Ali, naravno, mogućnost nije jednaka verovatnoći. Anksioznost sa svojim korisnim opterećenjem brige može se shvatiti kao pokušaj izbegavanja nesigurnosti. Bolji pristup je, kažu stručnjaci, naučiti tolerisati određenu nesigurnost i prepoznati da veći deo života ne čini samo crno ili belo, već nijanse sive.

Da li tip ličnost igra ulogu u anksioznosti?

Postoji tip ličnosti koji je dosledno povezan sa anksioznošću. Često se pojam neurotičnosti upotrebljava u svakodnevnevnoj komunikaciji kako bi se okarakterisala osoba koja ima prenaglašene emocionalne reakcije. To su osobe koje imaju crtu ličnosti- neuroticizam, te su manje tolerantne na stres i imaju prenaglašene emocionalne reakcije. Neki aspekti neuroticizma, perfekcionizam se izdvaja, su gotovo besplatne ulaznice za anksioznost. Perfekcionisti mogu izgledati kao da su na putu ka uspehu, ali zapravo ih vodi želja da izbegnu neuspeh. Kao rezultat toga, veći deo njihovog mentalnog života posvećen je brizi o greškama koje bi mogli da naprave.

Koji biološki faktori utiču na anksioznost?

Zdravstveno stanje osobe, prošlo ili sadašnje, igra veliku ulogu u pokretanju anksioznosti. Osobe sa hroničnim stanjima, kao što su dijabetes ili bolesti srca, u većem su riziku da se stalno brinu zbog bolesti ili iznenadne smrti. U stvari, poznato je da srčani udar povećava rizik od zdravstvene anksioznosti za 20 do 30 procenata. Ljudi sa problemima disanja, poput astme ili ljudi koji imaju ozbiljne alergije na uobičajene alergene, mogu živeti sa hroničnom zabrinutošću. Neki ljudi su veoma osetljivi na unutrašnje senzacije tela i mogu posvetiti toliko energije praćenju, recimo, otkucaja srca, da svaka varijacija postane izvor sumnje i zabrinutosti. Za veliki broj ljudi (prema nekim istraživanjima čak 20 procenata stanovništva) kaže se da su vrlo osetljivi; imaju nizak prag uzbuđenja nervnog sistema, oni odgovaraju i unutrašnjim i spoljnim nadražajima i lako se mogu emocionalno nadvladati.

Koji faktori okruženja doprinose tome da se kod osobe javi anksioznost?

Društveni pritisak, posao, studiranje ili stres povezan sa rokovima, finansijske poteškoće, problemi u vezama, socijalna i stambena pitanja, problemi sa porocima, traume i druga nepovoljna iskustva sa kojima se sretnemo u životu. Svi nabrojani faktori mogu doprineti tome da se kod ljudi razvije anksioznost.

Kada je anksioznost problem?

Hronična anksioznost može proizaći iz kombinacije jednog ili više gore navedenih uzroka. Anksioznost postaje problem kada ometa život ili kada se ljudi neprekidno osećaju uznemireno bez određenog razloga. Najvažnije je prepoznati znakove i simptome i potražiti savet i podršku. Identifikovanje okidača i prepoznavanje ranih simptoma može olakšati i skratiti proces prevazilaženja anksioznosti.

Treba da razmotrite mogućnost traženja stručne pomoći ako se prekomerna anksioznost nastavljajavlja duže vreme u svakodnevnim situacijama, ako osećaj anksioznosti nije proporcionalan uzroku, ako anksioznost utiče na svakodnevni život ili dovodi do napada panike.