Kod svake osobe anksioznost se drugačije ispoljava. Takođe, ne postoji jedan način prevazilaženja ovog stanja. Nekada je potrebno mnogo vremena da pronađemo našu formulu. Ali, važno je da znamo da ta formula postoji i čeka da je otkrijemo. Nekada imamo više motivacije i samopouzdanja, nekada se umorimo i čini nam se da je sve što radimo uzalud i da anksioznost nikada neće proći. Lično smatram da nam nečija priča može biti motivacija ili inspiracija i to je razlog što sam odlučila da na blogu, pored mojih priča, postavljam i vaše priče.

Na redu je priča jedne divne devojke, koja je iskreno odgovorila na moja pitanja i ispričala kako se bori sa anksioznim stanjem.

1. Kada se prvi put dogodilo nešto da pomisliš da imaš problem?

Prvi panični napad sam doživjela u avgustu prošle godine, iako je mnogo toga i ranije ukazivalo da nešto nije u redu. Sjećam se tačno tog dana, sjedila sam u kafiću sa osobom sa kojom nisam željela da sjedim i osjetila sam vrtoglavicu, navalu toplote, mučninu i slabost u nogama iako sam sjedila. Bila sam sigurna da ću pasti u nesvjest. Nekako sam došla do kancelarije i tu su počeli i ostali simptomi, nedostatak vazduha i trnci po tjelu. To je bio prvi put u životu da sam pomislila da imam srčani udar. Otišla sam u hitnu, i nakon detaljnog pregleda su mi rekli da to „nije ništa“ i dali mi injekciju za smirenje nakon čega su svi simptomi nestali, ali anksioznost niko nije spomenuo.

2. Da li si sama sebi na Google postavila dijagnozu ili ti je anksioznost utvrđena kod stručnog lica? Kako si se nosila sa tom informacijom?

S obzirom da često istražujem različite teme na internetu i, u ovom slučaju nažalost, govorim više jezika, bacila sam se na detaljnu Google dijagnostiku. Tih dana mi je pukao kapilar na dojci i tu je počela moja Google avantura kad sam pročitala da to može biti znak veoma agresivnog tipa raka dojke. Tu se u mojoj glavi nešto promijenilo, možda je to bio okidač jer mi je mama umrla od raka dojke i tu noć sam doživjela drugi panični napad, bilo je tako strašno, mišići na ruci su mi neprestano titrali, zvala sam hitnu u 3 ujutro misleći da umirem, bila sam sigurna da je to znak i početak neke teške neizlječive bolesti.

Narednih dana sam nastavila da guglam, i mislim da je to jako pogoršalo moje stanje. Počela sam da posjećujem razne doktore, bila sam na 3 UZV dojke, kod ginekologa, kardiologa, neurolga, dermatologa…sad dok ovo pišem vidim koliko je to nerazumno. Tek mi je zamjenska porodična doktorica rekla da patim od anksioznosti i savjetovala me da posjetim psihijatra i psihologa. Sa olakšanjem sam to prihvatila i poslušala je. Tada sam počela da čitam o anksioznosti.

3. Šta je bilo najbolje, a šta najgore što ti se dogodilo kad si imala najjaču anksioznost?

Ne mogu reći da se dogodilo išta što bih nazvala najboljim, ali jeste nešto dobro. Naime, ja sam cijeli život osjećala i vjerovala da sam neuništiva i nepobjediva i posebna, a ova anksioznost i sve što je prati su mi pokazali da sam osoba od krvi i mesa i ništa drugačija od drugih. Pomoglo mi je da prihvatim da i ja imam slabosti i da je to normalno.

Najgore što je proizašlo iz ovoga je što svaku najmanju senzaciju ili „simptom“ sad tumačim kao najcrnju moguću prognozu, i sve što se dešava u mom tijelu, ma kako bezazleno i normalno bilo npr. krčanje crijeva ili modrica, u meni izaziva apsolutnu paniku i potrebu da isti momenat idem kod ljekara da provjerim šta je u pitanju. Takođe, postala sam preosjetljiva na vijesti i objave koje govore o teškim bolestima, čak i na humanitarne akcije. To je za mene okidač da i ja pomislim da bolujem od te teške bolesti i jako je teško živjeti s tim.

4. Kada i kako si odlučila da uzmeš stvar u svoje ruke?

U  septembru sam bila kod psihijatra, ali nije mi to naročito pomoglo jer mi nije posvetila dovoljno vremena, u 10-ak minuta je konstatovala da sam pod stresom i imam prenadražen vegetativni nervni sistem i propisala mi antidepresive, i to je bilo to. Međutim, ja sam odlučila da ne želim da ih pijem kad sam pročitala koje su nuspojave, koje su daleko gore od mojih tadašnjih simptoma. U januaru sam potražila pomoć psihologa, i dalje nisam sigurna da li da nastavim, i da li mi to pomaže, osim što se isplačem i malo rasteretim.

Ja sam odmah shvatila da nešto moram da učinim, ali tome je prethodila masa posjeta doktorima, valjda dok se nisam bar djelimično pomirila s tim da je fizički sa mnom sve u redu. Ja toliko volim život, i svoj život, da ne želim da ovako živim. Možda je to paradoksalno, ali od želje za lijepim životom i strahom da ga nešto ne pokvari, upravo sam i došla do ove tačke. Shvatila sam da, ako sama sebi ne pomognem, niko mi neće pomoći.

5. Šta ti je najviše pomoglo na putu prevazilaženja anksioznosti?

Ono što mi je najviše pomoglo su ljudi sa sličnim problemima na YouTube i forumi, muzika za opuštanje, šetnja i spavanje kad god se ne osjećam dobro. Ja i dalje nisam do kraja riješila svoj problem, ali aktivno se borim i trudim da sebi pomognem.

6. Kakvu poruku imaš za one koji sada misle da njihova anksioznost nikada neće proći? 

Poruka je vrlo jednostavna, proći će, možda će se povremeno vraćati, ali mora proći. Pomozite sebi, ugodite sebi, radite koliko god možete samo ono što želite, ne pravdajte se ljudima oko vas ukoliko vas ne razumiju, tražite nove zanimacije, zaljubite se ako treba, dajte otkaz i promijenite posao (ja sam to učinila i neopisivo je pomoglo), odselite se u drugi grad/državu- jednom rječju učinite sve, ma koliko ekstremno bilo, i koliko god se čini neizvodivo, da sebi poboljšate život, okruženje i misli, jer život je jedan, a vi ste vrijedni svakog truda i svih rizika, to je ključno. Budite sebi apsolutno na prvom mjestu, jer tek tad možete biti tu i za druge, ukoliko želite ili morate.

Na pitanja odgovorila Daca (38).
Hvala Daco.