U početku nisam prihvatala da imam anksioznost. Svađali su se moj razum i moja briga. Bila sam sigurna da je nemoguće da osećam sve te simptome i da to nije neka fizička bolest. Morala sam da tražim potvrdu da bih ublažila anksioznost. Rešenje je uvek bilo trenutno i neverovatno kratkotrajno. Guglanje je od mene napravilo zavisnika. Što sam više uveravanja dobijala, to mi je više i češće bilo potrebno. Ukucam simptome i tražim potvrdu da nemam anksioznost i da je u pitanju neka bolest, a u isto vreme se molim da sam zdrava.

Moju zamišljenu dijagnozu morala su bar dva lekara da demantuju. Onda bih bila zadovoljna rezultatom, shvatila da nije to u pitanju i nastavila da tragam. Mada nije bilo retko da pomislim da su nešto propustili. Ili da je bolest nastala baš dan nakon pregleda.

U stvari, cela ova stvar „traženja uverenja“ je dodavanje goriva anksioznosti. NIKADA ne biste smeli da izazivate uspavanog zmaja. Kažem sebi da samo moram da proverim taj jedan simptom i to će biti dovoljno. Prestaću. Međutim, uprkos dobroj nameri i tome što sam znala da to nije dobro za mene, uvek bi izmaklo kontroli.

Tako glavobolja postaje tumor, tremor ruku autoimuna bolest, normalna promena raspoloženja ozbiljna mentalna bolest i ja sam uredno završavala guglanje hiperventilacijom i tahikardijom, pitajući se koliko mi je vremena ostalo. Anksioznost bi tada svaki simptom podigla na vrhunac, što bi me još više navelo da pozovem hitnu pomoć. I tako u krug, dok nisam prihvatila stvarnu dijagnozu, a to je generalizovani anksiozni poremećaj.

I moram da kažem da nije samo stvar u guglanju simptoma i zamišljenih bolesti. Nije ni samo Google problem. Društvene mreže i portali mogu biti okidači. Sećam se da mi je jednom „iskočila“ vest o saobraćajnoj nesreći na auto-putu, u blizini Novog Sada. Ja sam odmah počela da pravim slike u glavi kako je tamo neko moj, iako tamo ne idemo skoro nikad, iako sam znala da niko nije planirao put. Počela sam da zumiram mutne slike, da vidim da li mogu da prepoznam da nije tamo neki meni poznati auto. Nisam ništa videla, ali to ne znači da se njima nešto nije dogodilo. Tako oduzeta od straha počinjem da pozivam sve bliske ljude, da proverim šta rade.

Svi ponekad traže uverenje. Ali to se lako može pretvoriti u začarani krug pri čemu dobijamo privremeno olakšanje, ali tada se želja samo raspaljuje. Digitalna era ima i svojih loših strana, hrani nas strahom i najgorim mogućim scenarijima.

Znala sam da moram da prestanem to da radim. Ali kako prekinuti tu toksičnu naviku? Srećom, ta faza je zaista kratko trajala u mojoj povećoj biografiji anksioznosti. Presekla sam u jednom trenutku i prestala da guglam bilo šta. Televiziju ne gledam godinama. Aplikacije portala nemam u telefonu. Jednostavno sam bila spremna da doživim svaku nelagodu, sve simptome koji mi se javljaju i da znam da pre ili kasnije moram to da izdržim.

Zašto je guglanje toliko opasno (posebno kada je reč o mentalnim zdravstvenim stanjima)?

Guglanje može dovesti do toga da vaše misli pređu u katastrofalno razmišljanje, najgore moguće scenarije i začarani krug anksioznosti. Jednom kad uđete u ciklus zaista je teško zaustaviti se. Iako bi vam prvobitno moglo biti umirujuće proučiti svoje simptome i pronaći „odgovore“, to može otići u pogrešnom smeru.

Ljudi koji se bore sa hipohondrijom i/ili zdravstvenom anksioznošću mogu čitati o određenim bolestima na koje sumnjaju i ubrzo osetiti te simptome. Informisanje na internetu dramatično će doprineti povećanju intenziteta simptoma.

Setite se da mnoga mentalna stanja i mnoge fizičke i mentalne bolesti imaju slične simptome. Naročito kod mentalnog zdravlje nije sve crno-belo. Čitanje o simptomima koji su opštiji od određenih može lako navesti nekoga da poveruje da ima određeno mentalno zdravstveno stanje.

Jedan od glavnih problema sa internet dijagnozom je taj što vas može sprečiti da potražite odgovarajuću pomoć. Na primer, neko ko sam sebi postavi dijagnozu anksiozni poremećaj na osnovu informacija sa nekoliko veb stranica, možda će pokušati da potraži ksalol bez recepta kako bi rešio svoj problem, umesto da se obrati stručnom licu.

Ne biste trebali sami sebi da postavljate dijagnozu, ili još gore, da se sami lečite kada niste sigurni šta se zapravo događa. Može se dogoditi da budete preplašeni onim što pročitate bez potrebe. A može se desiti i da ne potražite pomoć ako pročitate da za neki simptom nema razloga za brigu.

Kako zaustaviti to ponašanje?

Iako je teško prekinuti naviku, a možda ni ne biste želeli da je prekinete, nije zdravo nastaviti. Što duže tražite odgovore i uveravanja na mreži, to će kasnije biti teže prekinuti ciklus. Ali to je navika koja može da se promeni.

Jedna tehnika koja vas može sprečiti da guglate je ometanje. Kada vam se „dopadne“ guglanje, odvraćajte pažnju radeći nešto drugo: fizička aktivnost, razgovor sa bliskim ljudima, gledanje smešnih video zapisa… Pored toga, možda ćete želeti da sagledate svoje ponašanje i malo dublje zađete u svoju psihu. Možete sebi postavite pitanje šta bi vas još moglo brinuti i zašto.

Guglanje može biti kompulzija. A da biste prevazišli to stanje i tu naviku potrebno je da:
1. Prepoznate iracionalne misli i da im ne pridajete značaj.
2. Odlučite da više nećete guglati, odnosno da prekidate sa kompulzijama.
3. Prepoznate strah, suočite se i oslobodite ga se.

Znam da ovo sve znate i znam da nije lako, prošla sam kroz to. Ali, ne zaboravite da vi imate moć u vama da uradite bilo šta što želite. Potrebna je odlučnost i istrajnost.

Ako trenutno ne znate kako da prevaziđete anksioznost ili vam je teško da se suočite sa svojim strahovima, javite mi se. Ja znam kako da vam pomognem.