Da li ste često zabrinuti? Sve počinje od jedne misli. Koja stvori još nekoliko misli. I pre nego što to shvatite, u vašem umu se pravi oluja koja vam oduzme mentalnu i fizičku energiju.

Zabrinutost i strepnja su normalan deo života, sve dok ne postanu uporne i nekontrolisane. Ako svakodnevno brinete o tome „šta ako“ i kreirate najgore scenarije u glavi, ako ne možete da ne analizirate anksiozne misli, a sve to ometa vašu svakodnevnicu, onda znajte da ste previše zabrinuti.

Zabrinutost mi nije strana, naprotiv, čini mi se da oduvek brinem više nego što treba. Preterana briga mi je mnogo puta uticala na kvalitet života i dugo je trajala. Ali, onaj optimista u meni nikada nije dozvolio da se ne nadam najboljem ishodu (bez obzira na GAP-a i agorafobiju). Zato sam znala da mogu da nađem način da smanjim zabrinutost i da se lakše nosim sa takvim mislima kada se pojave. Naravno, morala sam da promenim određena uverenja i navike.

Evo nekoliko navika koje su mi pomogle da mi briga ne okupira ceo moj život, a mislim da mogu pomoći i vama da prestanete da budete stalno zabrinuti.

Naučila sam da postavim sebi pitanje: Koliko se puta desilo ono oko čega si preterano brinula?

Činjenica je da se većina stvari o kojima brinemo nikada neće dogoditi. Dakle, kada osetite brige koje počinju da se pojavljuju, zapitajte se koliko se stvari kojih se plašimo zaista i dogodi u životu?

Ako ste poput mene, odgovor će biti: veoma malo. A i kada se dogodi nešto oko čega preterano brinem, uglavnom nije toliko bolno ili užasno kao što sam očekivala.

Brige su najčešće samo čudovišta koja hranite i gajite u svom umu. Smatram da se postavljam ovog pitanja možemo podsetiti na to koliko se malo briga zapravo i ostvari, što nam može pomoći da zaustavimo anksiozne misli pre nego što postanu veliko čudovište.

Naučila sam da se ne izgubim u neodređenim strahovima.

Kad brinemo, a ne znamo razlog, kada osećamo strah, a ne znamo čega se plašimo, lako je izgubiti se u preteranim brigama i scenarijima katastrofe. Upletemo se u „šta ako“ scenarije i tome nema kraja.

Zato sam shvatila da ću brigu smanjiti postavljanjem još jednog pitanja: Šta je najgore što se može dogoditi? Najgore što bi se (realno) moglo dogoditi nikada nije tako zastrašujuće kao ono što bi moj um mogao da smisli kada ga preplave nejasni strahovi.

Kad odgovorim na to pitanje, bude mi jasnije šta me brine, a odgovor me uvek umiri, jer ništa osim zdravlja i nije problem. Onda prestanem da trošim vreme na smišljanje šta mogu učiniti u vezi s tim ako se dogodi ta prilično nerealna stvar.

Vežbajte nekoliko dana da presečete preteranu brigu postavljenjem ovog pitanja. Jeste da ćete potrošiti malo vremena dok ne pređe u naviku, ali ćete zato uštedeti mnogo energije koju vam oduzimaju brige.

Prestala sam da pokušavam da pogodim šta neko misli.

Ja nisam vidovita i verovatno niste ni vi. Kada pokušavamo da pročitamo šta neko misli, to obično uopšte nije tačno, naprotiv. Čak su i mnoga istraživanja rađena na tu temu. Šta mi mislimo da neko misli nema mnogo veze sa tim šta ta osoba zapravo misli. A kada pomislimo da „čitamo nečiji um“ to nas može vrlo lako dovesti do stvaranja preteranih i čak katastrofalnih scenarija u našem umu.

Zato sam izabrala način za koji je manje verovatno da će dovesti do briga i nesporazuma. Komuniciram sa drugima i pitam šta želim da pitam. Na taj način stvaram otvoreniji odnos sa ljudima koji me okružuju, povezaniji smo, a ja se osećam spokojno jer sam izbegla mnoge nepotrebne brige i nesuglasice.

A u početku sam bila mnogo nespretna u tome. Lakše mi je bilo da pretpostavljam nego da izgovorim nešto što me brine. Međutim, to se vežba. Sada, kad se javi prva briga, odmah razgovaram otvoreno, pitam i presečem sve filmove koje bih danima razvijala.

Naučila sam da ne treba da razmišljam kada sam umorna.

S vremena na vreme, kada sam umorna ili gladna ili kad posle napornog dana pokušavam da se uspavam, dešava mi se da mi se javljaju brige. I to je normalno, razmišljamo o obavezama, o rasporedima, o bliskim ljudima…

Ranije sam dopuštala mislima da se nadovezuju i to bi trajalo dugo, ne bih spavala dobro, budila bih se u grču, a kada se ne odmorimo odmah smo mentalno ranjivi, što dovodi do još više misli i briga.  

A onda sam postala dobra u tome da brzo registrujem takve misli i da kažem sebi: ne, ne, o tome sada neću razmišljati. Razmisliću o tome ujutru ili kasnije, kada ću biti odmorna i kada će moj um funkcionisati mnogo bolje.

Potrebna je određena praksa da se ova dosledno i efikasno primenjuje, ali kako postajete sve bolji u tome, primetićete veliku razliku – koliko se zabrinutost smanjuje.

Shvatila sam da ljudi ne razmišljaju o meni i onome što radim onoliko koliko sam mislila.

Ranije sam previše razmišljala o tome šta drugi ljudi misle o meni, šta će ko da kaže i da li ću im se svideti. Onda sam vremenom promenila uverenje da je važno šta drugi misle o meni, tako što sam ja prihvatila sebe. Prestala sam da se u toj meri opterećujem, mada mislim da svako želi da ostavi dobar utisak.

Takođe, vremenom sam uvidela da drugi ljudi nemaju kad da razmišljaju o nama, oni imaju svoje borbe. Razmišljaju o svojoj porodici i prijateljima, svojim partnerima, deci, kućnim ljubimcima, poslu ili školi.

Dakle, vežbajte da se ne gubite u mislima oko toga šta ljudi mogu misliti ili reći ako nešto učinite. Ne dozvolite da vas takve misli sputavaju u životu. Bitno je da ste vi sigurni u sebe, da volite i prihvatate sebe. A za one iz manjih sredina imam poruku: šta god da uradite, ljudi će o tome pričati i to će prestati, jer im stiže nova tema. Sledite sebe i svoje snove.

Naučila sam da pustim svoju brigu na „svetlost“.

Ova navika može baš dobro da funkcioniše. Kada razgovaram sa bliskim ljudima o tome šta me zabrinjava, postaje mi mnogo lakše da uvidim situaciju, da je sagledam iz drugog ugla i da je posmatram objektivnije. Ponekad me trpe i saslušaju dok ja sama prolazim kroz situaciju, ali mnogo češće dopuštam njima da mi pomognu da pronađem praktičniju i korisniju perspektivu o trenutnoj situaciji. To mi je od velike pomoći.

Na grupnim terapijama radimo i vežbe koje nam pomažu da problem ili brigu sagledamo iz više uglova, ali i komunikacija sa ostalim učesnicima mnogo pomaže, jer kada neko uđe u „vaše cipele“ i ispriča kako bi se on ponašao u datoj situaciji, vama pomaže da problem sagledate mnogo realnije.

Ako trenutno nemate s kim da razgovarate o brigama koja vam skaču po glavi, onda ih izbacite na papir. Ovo mi je mnogo puta pomoglo da se smirim i pronađem razlog moje zabrinutosti.

A ako vam se i ne piše i nemate s kim trenutno da razgovarate, počnite odmah da vežbate. Vaše telo će biti jače, bićete zdraviji, a glavna motivacija neka bude to što ćete imati mnogo koristi za vaš um. Jer je za mene vežbanje, takođe, način da izbacim brige iz svoje glave.

Najlepše je živeti u sadašnjem trenutku.

Trošimo previše vremena ponovo proživljavajući prošlost i razmišljajući o budućnosti. Ne možemo da promenimo nešto što se već dogodilo, možemo da prihvatimo i izvučemo neku pouku iz toga. Bogatiji smo za još jedno iskustvo. Takođe, ne možemo da predvidimo sve što se može dogoditi u budućnosti. A i neizvesnost može biti nešto lepo, a anksiozni ga obavezno pretvore u neprijatnu emociju.

Zato je najlepše pažnju posvetiti sadašnjem trenutku.

Prihvatila sam da živim život dan za danom, a da zadatke rešavam korak po korak.

Ranije, kada se probudim odmah pomislim na to šta sve imam od obaveza za taj dan. Anksioznost nas čini nestrpljivima. Još nisam ni ustala iz kreveta, već sam otišla u mislima na posao, videla da su velike gužve na putu, smislila koji me nerealni problemi očekuju, pretpostavila da ću kasniti, da neću sve završiti, videla još nekoliko problema usput i od toliko briga ne bih mogla ni da dišem. A istina je da još nisam ni kafu skuvala, nisam se ni spremila, nisam ni izašla iz stana.

Dakle, naučila sam da kažem sebi polako, uspori. Šta prvo treba da uradim? Da skuvam kafu. Pa to nije problem, obožavam kafu i to mi je divan deo dana. Dakle, prvi korak rešen i ne da nije bilo problema, nego sam uživala. Onda popijem kafu na miru, pa vidim šta je sledeći korak.

Kad imate neki problem, uvek se pitajte koji je mali korak koji sada možete preduzeti kako bi započli rešavanje situacije u kojoj se nalazite. Kada problem posmatramo kao celinu, može nam izgledati nerešivo, ali ako probamo da ga rastavimo na delove pa rešavamo jednu po jednu stvar, onda pritisak neće biti ogroman. Tada se fokusirate samo na mali korak napred. Nakon toga prelazite na sledeći mali korak i shvatite da ništa nije ne rešivo.  

Nadam se da će vam nešto što sam ja naučila za ovih 12 godina biti od koristi. Ali, znajte da je za sve potrebno vreme i vežbanje. Čarobni štapić postoji samo u bajkama. Važno je da nađete u sebi želju da radite na sebi i da nikada, ali nikada, ne gubite nadu.