Jednom su me skoro ubedili u to da je sve u mojoj glavi. Prošlo je neko vreme od kad nisam izlazila iz kuće i ljudi oko mene su počeli da brinu. Ja sam najviše brinula, razume se, ali sam na neki način osećala i znala da tako mora u tom trenutku. Kako je prolazilo vreme, ljudi su pokušavali da me posavetuju. Najčešće su me ubeđivali da prestanem sa tim (glupostima) i da je sve u mojoj glavi. Njihova namera je bila ispravna, ali često saveti ne pomažu, šta više, u nekim slučajevima mogu da pogoršaju anksioznost.

Frustrirani članovi porodice i prijatelji su me pitali zašto jednostavno ne mogu da „prebolim to“. Dobronamerni voljeni su pokušavali da razumeju i da me odvrate od toga da se tako osećam, da mi objasne da ne treba da budem previše uznemirena jer je sve to u mojoj glavi. Razumem ih, da nisam osetila na svojoj koži, verovatno bih i ja slično razmišljala.

Tada sam počela da preispitujem sebe, da li ja zaista osećam fizičke simptome anksioznosti ili umišljam? Da li je vrtoglavica stvarna? A mučnina, propadanje, ubrzan rad srca? Da li je moguće da osećam toliku slabost kao da ću se srušiti, a nije mi ništa? Mora da sam emocionalno nestabilna. Znam da je to bio trenutak kad sam pomislila da sam slabić i kukavica, da nemam hrabrosti uopšte, da ne umem da se suočim sa strahovima. Samopouzdanje i samopoštovanje su se sve više urušavali. Naravno, pomislila sam mnogo puta i da sam luda.

Jedna od najvećih zabluda o anksioznosti je da je to poremećaj koji sami izazovemo kod sebe, da nam sve ide dobro u životu, pa nam je dosadno i izmišljamo probleme, da smo lenji i slično. Ja bih danas rekla obrnuto- anksiozne osobe su dugo vremena bile previše jake, dale se preko svih granica i kada su rešile probleme i imaju vremena da odahnu, mozak odbija da se smiri. Anksioznost je, definitivno, jedan od poremećaja zbog kojih se osoba oseća pogrešno shvaćena, što povećava neprijatne emocije, poput bola i tuge.

Da li je anksioznost samo u našoj glavi?

Kada ljudi kažu da je anksioznost u našoj glavi, pretpostavljaju da je svaki simptom koji imamo rezultat naših misli i samo misli. Ali to je previše pojednostavljeno i nije potpuno tačno. Čak i nauka pronalazi sve više dokaza da anksioznost nije samo u našoj glavi.

Recimo da imate uznemirujuću iracionalnu ili destruktivnu misao. Šta se dešava u vašem telu? Verovatno ćete osetiti povećan broj otkucaja srca. Počinjete da se znojite. Možda ćete čak početi da osećate kao da ste u prevelikoj opasnosti. Iskusićete intenzivan osećaj zamišljene propasti. Jesu li sve to samo u vašim glavama?

Apsolutno ne. Svi ovi simptomi se zaista javljaju. Osećamo ih zato što anksioznost i naš um pokreću reakciju „borbe ili bekstva“, što je nalet adrenalina koji govori našem telu da počne da aktivira sve one funkcije dizajnirane da nas zaštite od povreda. Da u tom trenutku zaista postoji opasnost, sve ove funkcije bi bile korisne. Obzirom da realne opasnosti nema, ono što osećamo nazivamo anksioznost.

Dakle, iako je proces pokrenut iz glave, kada se adrenalin aktivira, simptomi su vrlo stvarni, a ne nešto što zamišljamo. Takođe, oni sa anksioznošću imaju tendenciju da dožive navalu adrenalina čak i bez razmišljanja, jer njihova sposobnost da kontrolišu taj adrenalin slabi.

Ljudski mozak je savršeni kreator značenja, nudi objašnjnje zašto se osećamo nelagodno. Kada osećamo fizičke simptome, uglavnom ne možemo da poverujemo da smo „samo zabrinuti“, nego da je u pitanju neki zdravstveni problem. I onda upadamo u vrtlog anksioznosti. Veliki deo naše anksioznosti, u ovom smislu, zapravo nije povezan sa onim o čemu mislimo da se tu radi.

Zašto se anksioznost manifestuje fizičkim simptomima?

Svi mi doživljavamo anksioznost u nekim situacijama i različitim vremenskim periodima. To je način mozga da nas pripremi da se suočimo sa opasnošću ili da se nosimo sa stresnim situacijama.

Na primer, anksioznost pred ispite može učiniti da efikasnije učite i da bolje prođete na testu. Međutim, ponekad, anksioznost može biti prilično ozbiljna ili preuveličana u odnosu na stvarnu situaciju. Ovo može dovesti do intenzivnih fizičkih senzacija, anksioznih misli, briga i izbegavajućeg ponašanja koje utiče na svakodnevnicu i život uopšte. U tom slučaju, anksioznost bi sprečila osobu da se pojavi na ispitu, zbog intenzivnih simptoma ili panike.

Anksioznost je često uzrokovana iracionalnim mislima i osećanjima, ali svakako postoji komponenta anksioznosti koja je fizička. Ideja da možemo jednostavno da isključimo svoju anksioznost putem logičkog razmišljanja, ili uverenje da simptomi koje doživljavamo nisu stvarni, je jednostavno netačna i dolazi samo od onih koji ne razumeju šta proživljavamo.

Mozak je izuzetno moćan organ. To je, na neki način, komandni centar za ostatak tela i ima uticaj na sve organe. Kada je ovaj centralni komandni sistem otet anksioznošću, anksioznost ima sposobnost da izazove haos u različitim sistemima organa, stvarajući stvarne fizičke simptome, iako nema realnog problema u samom organu.

Dobra vest je da iako simptomi nisu zamišljeni, oni se i dalje mogu prevazići. Dakle, kada čujete „to je anksiozni poremećaj“, nemojte očajavati ili misliti da vas niko ne shvata ozbiljno. Radujte se činjenici da ne postoji životno opasan medicinski problem koji uzrokuje vaše simptome i razmislite o tome da se obratite stručnom licu za pomoć.

Za mene, suština prevazilaženja anksioznosti je da naučimo kako da doživimo anksioznost i paniku, a da ne reagujemo kao da smo u životnoj opasnosti. I to je ono čemu mogu da vas naučim.