Kad ulazite u bioskop, restoran ili bilo koji drugi javni objekat, tražite li izlaz? Sedite li blizu izlaza ili bar posmatrate izlaz? Donedavno sam to radila sve vreme (sada samo ponekad) i mislim da mi je to dodatno stvaralo anksioznost dok sam na javnom mestu, jer je preovlađujuća misao u tim trenucima uvek bila „Kako da što pre odem odavde?“.

Ne postoji nešto poput „sindroma traženja izlaza“, ali traženje izlaza je direktan rezultat našeg anksioznog poremećaja. To je zato što su ljudi koji pate od anksioznosti stalno ispunjeni nelagodnim mislima i užasnim „šta ako“ scenarijima. Kada pomislimo na neku katastrofu, podsvest ne zna šta je istina, a šta nije, da li je opasnost stvarna ili ne. Naš mozak se sprema za odbranu, sprema telo za akciju „bori se ili beži“. U tom naletu adrenalina, ja sedim na javnom mestu uz potrebu da pobegnem odmah, a moram da sedim mirno i da se pravim da mi se ništa ne dešava. To je borba između svesnog i podsvesnog i to stvara naveću nelagodu- posmatram situaciju oko sebe i vidim da je sve u redu, vidim da sam bezbedna, oko mene je puno ljudi koji mi mogu pomoći, ne postoji ništa realno čega se trebam plašiti, ali podsvest kaže beži, idi odmah odatle, već je spremila moje telo i ja već osećam gomilu simptoma. Ponekad sam „lomila“ prste, cupkala nogom, nekada pokušavala da dišem pravilno, uglavnom ne čujem sagovornika i sve se više fokusiram na simptome i senzacije, a sve manje na to što se dešava oko mene. Ja sam se plašila da ću se onesvestiti, da neću moći lako da izađem, da će se dogoditi baš tu i da će me svi gledati, i tako bih razvila scenario. Mi se, uglavnom, ne plašimo gužve, već toga da nećemo moći brzo da stignemo do sigurnog mesta i zbog toga se osećamo ugroženo.

Ako bih sela pored izlaza onda bih osetila dozu olakšanja jer mogu, ako osetim da mi postaje loše, samo da iskočim. Ako je auto parkiran baš ispred izlaza, onda bih mogla i da ostanem do kraja događaja na javnom mestu. Ali istina je da je ovo hiper-budno stanje kontraproduktivno, jer zapravo povećava anksioznost. U tim trenucima mislimo „sve dok budem pazio/pazila, ništa se neće dogoditi“. Poput deteta koje se skriva ispod jorgana i oseća se nevidljivim, tako zabrinuto anksiozna osoba gleda na izlaz nadajući se da će je to sačuvati.

A šta nam može pomoći da se ne osećamo tako?

Postoji jedna priča o monahu koji je u jednoj rečenici objasnio kako da kontrolišemo svoje strahove. Monah je ispričao da je jedne noći tokom dugog leta avionom, doživeo užasnu turbulenciju. To je tip turbulencije zbog koje je avion „padao“ stotine metara svakih nekoliko sekundi. Objasnio je da su putnici u avionu vrištali i bili sigurni da će svi umreti. Tokom ovog iskušenja, monah je mirno sedeo i nije izgledao uznemireno. Čovek koji je sedeo pored njega pitao ga je „Kako možete biti tako mirni znajući da ćemo uskoro umreti?“. Monah je odgovorio „Šta mi znači ako se plašim ili izgubim kontrolu? To neće promeniti ništa.“

Sada nije važno da li je monah ispričao stvarnu priču ili je izmislio. Ono što je važno jeste uvid (ili skapirati, ako ćemo po novom). Ako saberete dva i dva, zaključićete da to kako je monah reagovao ima smisla. Ako shvatite da ste vi sami sebi utuvili u glavu da je izlaz jedini izlaz i za neki strah koji osećate, vi ga tako doživljavate i uvek ćete tražiti da budete blizu izlaza, a kad niste u blizini nastaje panika. Kada sam promenila svoje uverenje da sam sigurna samo pored izlaza, mogla sam da se opustim na javnim mestima. Kada sam objasnila sebi da, ako ću se onesvestiti, ne znači mi ništa da sam blizu izlaza, onda sam počela da se osećam lepo bilo gde. Da li imam ponekad strah, da imam. Da li znam da upravljam njime- znam, vežbala sam. Danas prihvatam da ne mogu da kontrolišem svoje okruženje. Drugim rečima, bez obzira na moju budnost i reakciju (ili preterano reagovanje), desiće se ono što će se desiti, pa zašto se onda ne opustiti?

Prestanite da izbegavate da idete na javna mesta, prestanite da izbegavate gužvu, jer to samo učvršćuje strah. Treba da promenite sebe, vaša uverenja i da živite u trenutku, a ne u budućnosti i sa mislima „šta ako“. A, verovali ili ne, to se vežba. I nije lako, ali se višestruko isplati.