1. Kada se prvi put dogodilo nešto da pomisliš da imaš problem?

Na trećoj godini fakulteta, dakle kada sam imala 21 godinu. Počelo je sa intenzivnim osjećajem nemira u grudima, sa čestim plačem, drhtavicom, jakim lupanjem srca i slično. Obzirom da nisam bila sigurna šta se dešava, svoje tadašnje stanje, zapravo, nisam detektovala kao problem, nego sam pretpostavljala da se radi o običnom stresu pred ispite, o nervozi ili tome slično.
Nakon 3-4 mjeseca takvog stanja, imala sam prvi anksiozni napad, toliko jak da su mi se svi mišiči u tijelu, bukvalno, ukočili. Kada su ljekari ustanovili da sam zdrava, odlučila sam posjetiti psihologa.

2. Da li si sama sebi na Google postavila dijagnozu ili ti je anksioznost utvrđena kod stručnog lica? Kako si se nosila sa tom informacijom?

Apsoluto ništa nisam googlala, na samom početku sam mislila da je u pitanju stres zbog mnoštva obaveza, malo kasnije, kada sam vidjela da ne prolazi, pomislila sam na neki problem sa disajnim putevima, srcem… Kada sam odlučila otići psihologu, nakon nepunih 15 minuta razgovora je rekao da su to bili napadi anksioznosi.
Kako sam se nosila sa tom informacijom, hmhhh… pa nisam sigurna, iskreno. Znam da sam počela plakati i pitala sam doktora da li će me to ograničavati u životu. Kada mi je rekao da neće ako joj ja to ne dopustim, ali put do prevazilaženja neće biti brz i lak, znala sam da nema opcija i da je jedino prihvatljivo da učinim sve što je u mojoj moći da je prevaziđem.

3. Šta je bilo najbolje, a šta najgore što ti se dogodilo kad si imala najjaču anksioznost?

Najgore- sve je bilo poprilično loše kada me uhvati anksioznost i kada dobijem napad. U tom periodu sam se udaljila od mnogo meni bliskih ljudi. Apsolutno niko nije znao da se „borim“ sa anksioznosšću osim roditelja, sestre i jedne prijateljice. Ali kao najgore, možda mogu izdvojiti to što sam dopustila da pauziram svoj život i sve dnevne aktivnosti i obaveze zbog anksioznosti. To je ujedno i najbolje što mi se dogodilo jer sam kroz to pauziranje svega osim brige o mom mentalnom zdravlju naučila da je to, zapravo, ono najbitnije.

4. Kada i kako si odlučila da uzmeš stvar u svoje ruke?

Momenat je bio vrlo jasan i sjećam se tog osjećaja koji se u meni tada probudio. Inače, od prve godine sam bila odlična studentica, sa željom za znanjem, visokim ocjenama i neko ko je bio u svim vanakademskim aktivnostima. U tom periodu, kao što sam rekla, sve sam stavila na stand by. Ovo prethodno je bitno za daljnju priču jer sam shvatila koliko gubim ako se ne suočim sa problemom.
Trenutak u kome sam sebi udarila šamar bio je dan kada sam uvidjela da je upitno da li ću preći na narednu/završnu godinu studija jer sam imala tek jedan ili dva položena ispita od njih 15. Ponovo sam dobila napad, isplakala se, po prvi put do tada sama sam iskontrolisala svoje disanje, sama loše misli potisnula i fokusirala se na ono što treba da uradim u ovom momentu. U narednom periodu, dok sam pripremala ispite, znojila sam se, srce mi je ubrzavalo, sve me tjeralo na onaj već viđeni scenarij: napad, stanje nemoći i slabosti, plač, panika, gušenje i u tome prođe cijeli dan. No, ovoga puta nije bilo tako. Uspjevala sam se smiriti, kontrolisati, pronaći način da se se opustim i nastavljala bih. Naravno, neki put ne bih uspjela, ali nisam odustajala.

5. Šta ti je najviše pomoglo na putu prevazilaženja anksioznosti?

Prvo vjera. Razgovori sa stručnim licem, neizostavno. No, ono što bih posebno istakla jeste razumijevanje porodice koja je svakodnevno morala da se zajedno sa mnom bori, gleda to sve, razgovaraju o istim stvarima sa mnom 10 puta sedmično i prakticiranje yoge mi je mnogo pomoglo.

6. Kakvu poruku imaš za one koji sada misle da njihova anksioznost nikada neće proći?

Proći će, sigurno. I izaćićete mnogo jači nego što ste bili. Ljudi koji su prevazišli anksioznost su mnogo jači, ambiciozniji, zahvalniji na svakom novom danu, na svakoj prilici, na svmu što ih okružuje, žele da napreduju i rade na sebi, psihički i fizički jer su oslobođeni jednog velikog tereta zvanog anksioznost. Ne držite to u sebi. Nije sramota pričati o tome i potažiti pomoć. Nije sramota ako u sred grada dobijete napad. Nije sramota jer će proći, a kada prođe, tek tada ćete shvatiti koliko ste jaki. I još nešto, ponekad će vam se svejedno desiti, i kada prevaziđete, ali to je normalno jer ćete tad znati kontrolirati sebe i svoje misli. Dakle, pobijedit ćete!

Na pitanja odgovorila Armina.
Hvala Armina.