Kod svake osobe anksioznost se drugačije ispoljava. Takođe, ne postoji jedan način prevazilaženja ovog stanja. Nekada je potrebno mnogo vremena da pronađemo svoju formulu. Ali, važno je da znamo da ta formula postoji i čeka da je otkrijemo. Nekada imamo više motivacije i samopouzdanja, nekada se umorimo i čini nam se da je sve što radimo uzalud i da anksioznost nikada neće proći. Lično smatram da nam nečija priča može biti motivacija ili inspiracija i to je razlog što sam odlučila da na blogu, pored mojih priča, postavljam i vaše priče.

Na redu je jedna, malo drugačija, priča. Ova divna osoba je anksioznost prihvatila kao dar i blagoslov. Na kraju je pobedila.

Kada se prvi put dogodilo nešto da pomisliš da imaš problem?

Desilo se na rođendanu mog druga. Moram da napomenem da je svemu tome prethodilo dugo i kontinuirano izlaganje stresu . Sjedjeli smo kod mog druga, pijuckali piće, čavrljali, i odjednom sam osjetila pritisak u grudima i snažno lupanje srca. Pala sam na pod i onesvijestila se na par sekundi. Digli su me i bacili na krevet da me osvijeste, a u tom momentu sam osjetila jake trnce u šakama i bila sam ubijeđena da sam imala infarkt. Poveli su me u hitnu, gdje mi organski nisu ništa konstatovali, tj konstatovana mi je jaka tahikardija koju su povezali sa stresom, sve je sa mnom bilo u redu, samo su mi dali tabletu za smirenje i to je bilo to. Došla sam kući, ne znajući šta mi se zapravo desilo. Bila sam zbunjena i preplašena, narednih dana sam osjećala užasan bezrazložni strah, a tijelo i misli su mi bili pod konstantnim adrenalinom koji nisam uspjela da iskanališem. Tada nisam shvatala da počinje moja agonija, mislila sam da će brzo proći i pokušavala sam da tome ne pridajem značaj. Međutim, nije prolazilo…

Da li si sama sebi na Google postavila dijagnozu ili ti je anskioznost utvrđena kod stručnog lica? Kako si se nosila sa tom informacijom?

Zapravo, ja punih mjesec dana nisam znala šta mi se dešava. Nisam znala zašto osjećam toliki strah, tjeskobu, zašto mi lupa srce, zašto imam stravične glavobolje, dok mi moja kuma nije rekla da sumnja na anksioznost , kada sam joj se otvorila i rekla šta mi se dešava. Moram da naglasim da mi je u početku bilo veoma teško da pričam o tome, jer sam mislila da ludim i zapravo me bilo strah šta ću otkriti, kako će okolina na to reagovati. Počela sam da „googlam“ i shvatila da imam tipičan, čak veoma težak oblik anksioznosti.

Šta je bilo najbolje, a šta najgore što ti se dogodilo dok si imala najjaču anksioznost?

Ne mogu da klasifikujem najjači momenat anksioznih napada. Bilo ih je toliko mnogo i bili su toliko jaki. Navešću neke… Jednom ni je na poslu od napada toliko pozlilo da sam se zamalo onesvijestila, imala sam osjećaj da ću da dobijem moždani udar (naravno, totalno iracionalno stanje uma, ali to je kod anksioznosti potpuno normalno). Odmah su me poveli u hitnu, gdje nisam mogla da podnesem čak ni pregled koliko sam bila loše i koliko sam bila unezvijerena od tolikog paničnog napada, da su me držale dvije sestre za ramena i ruke i jedan doktor za noge. To je otprilike bila scena kao iz filmova kada pokušavaju da ti u ludnici stave ludačku košulju.

Druga scena je bila kada sam otišla u tržni centar, kada me ponovo uhvatio napad, gdje sam bukvalno imala halucinaciju da se zidovi tržnog centra skupljaju i ruše na mene i trčeći izašla odatle, pri tom ne gledajući kuda idem, gurajući ljude oko sebe. Svakako, jaki napadi tahikardije su bili redovni, toliko redovni da sam naučila da živim sa njima – na ulici, u taxiju, na poslu, u radnji. Nekad bih otišla u hitnu, nekad ne, u zavisnosti od toga da li sam u tom momentu bila u stanju da fizički podnesem jačinu napada.

Najgore je svakako – strah, užasan strah da će nešto da ti se desi, da umireš, strah od straha, strah ni od čega, osjećaji depresije, beznađa. Ono najbolje je to što sam se vremenom na neki način navikla i donekle uspjela da kolko tolko funkcionišem i preguram dan i da negdje, u duboko zakopanom raciju mog uma u tom periodu, nađem način da shvatim da ne može ništa da mi se desi (iako je ono iracionalno često prevladalo, ali racio mi je šaptao iz dubine, jedva čujno, ali čujno, da će sve biti u redu). Neću dalje zalaziti u manifestacije, pošto otprilike svi znate kako se anksioznost manifestuje i nećete čuti ništa novo. Više ću se baviti odnosom prema svemu tome.

Kada i kako si odlučila da uzmeš stvar u svoje ruke? Šta ti je najviše pomagalo na putu prevazilaženja anksioznosti?

Odgovoriću na oba pitanja jednim tekstom. Prije nego počnem želim da kažem da sam se ja od početka do kraja vodila isključivo instiktom. Onim iskonskim, golim instiktom koji svako od nas ima u sebi. Prestala sam odmah da čitam portale i tekstove na internetu na tu temu, prestala sam da čitam sve i odlučila da isključivo osluškujem sebe i pratim svoj instikt. I postavila sam sebi pitanja. Zašto mi se to desilo? Šta je uzrok tome? Jer, poenta je u uzroku. Moram da kažem, što lično ne preporučujem kao imperativ, jer nismo svi isti, ja sam kroz sve ovo prolazila bez terapije, bez tableta, bez odlaska doktoru, što bi rekli, liječila sam samu sebe ,,na suvo“. Naglašavam da ne preporučujem ovaj način, ovo je bio samo moj način, jer sam apsolutno za odlazak psihologu i za terapiju, u zavisnosti ko koliko može da podnese i ko je kako sazdan.

Ja se nisam borila – ja sam prihvatila. Prihvatila sam anksioznost kao dar, kao blagoslov. Zahvaljivala sam se Bogu svaki dan što mi je poslao ovaj dar da konačno zavirim u sebe, jer anksioznost je učitelj, pokazatelj da sa tvojom dušom nešto debelo nije u redu i da moraš da počneš da djelaš. Ne, nisam se borila, to je po meni bilo pogrešno. Ja sam to prihvatila kao dio sebe i kao nešto što me liječi. I ako to tako prihvatim, jednog dana će samo da nestane, kada odradi ono zbog čega je došlo. Anksioznost sam prihvatila kao prijatelja koji je tu zbog mene i misli mi najbolje. I često smo pili pivo zajedno. Često sam u sebi govorila kad bi mi krenuo napad „O, opet si stigao? Ajmo po jedno pivo“.

Ono što sam prvo otkrila je da sam cijelog života emocije sabijala i gutala u sebi. Ono što sam otkrila je da sam cijelog života govorila ,,da“ – da pomirim sve, umjesto da lupim šakom i kada treba kažem „ne“, da pomirim sebe. Ono što sam otkrila je to da sam sebe previše davala i kome treba i kome ne treba, a rijetko dobijala za uzvrat, što je često nailazilo na razočarenja i frustracije. Ono što sam otkrila je da sam cijelog života radila samo ono što se od mene očekivalo, a ne ono što sam htjela ja i što mi je duša tražila. Ono što sam otkrila je slika tužne i blijede djevojčice koja je tada 29 godina sama plakala u ćošku, koju ja nisam vidjela i koju 29 godina nijednom nisam zagrlila, jer sam previše vremena potrošila dajući zagrljaje samo drugima, a nikada sebi.

Majka mi je jednom, poslije jednog mog veoma jakog napada rekla „Slomi čašu više, jebote“. Da, slomi čašu! Uzmeš fino čašu, u nju izdahneš sve i razbiješ je o zid. Vrisneš glasno, plačeš glasno i počneš da puštaš. Kažeš ne, kažeš hoću, kažeš odjebi, kažeš marš, kažeš idem, kažeš volim se… Tada sam počela da plačem. Nisam gledala gdje sam i s kim sam. Kad bi mi došlo, ja sam plakala. To nije bio plač, to je bilo ridanje. I plakala sam svaki dan, veoma jako, mnogo puta, mjesecima, na svake par sati, dok nisam isplakala cijeli svoj život. Testirala sam sebe, ako me uhvati strah da izađem iz kuće, ja se spakujem i odem sama 7 dana na more, samo sa jednim Xanaxom za ne daj Bože. Odem sama u šetnju, idem svaki dan na posao, izađem sa društvom u grad. Bilo je teško, ali sam se suočavala.

Kao što rekoh, zahvaljivala sam se svakom napadu i „zvala ga na pivo“ jer on je bio moj drug, on je bio tu zbog mene, da me izliječi. On mi je tada bio sve. Na početku sam otišla kod jednog doktora da pregledam srce, kada nisam znala šta mi je (kasnije sam shvatila da je odmah prepoznao, ali mi nije rekao). On mi je rekao „Ovo što ti se dešava će proći i uzrok je velikog stresa. Zahvali se Bogu što si fizički zdrava kao dren, što ti se nije odrazilo na organizam, što se organski nisi razboljela, a tada su posledice mnogo gore“. I bio je u pravu. Anksioznost me zapravo i spasila. Svi moji zakopani stresovi, sve moje zakopane suze, izašle su kroz anksioznost. Srećom, nisu mi izašle kroz tijelo. Interesantno zar ne?

U tom periodu, ono što je bitno, ne smije se piti alkohol, osim piva. Pivo ima B vitamin i opuštalo me je kao da sam popila tabletu za smirenje (jedna čaša je dovoljna). Izbjegavala sam kafu jer mi je dizala adrenalin i izazivala tahikardije. Izbjegavala sam jaku hranu i više bila fizički aktivna i provodila vrijeme na svježem vazduhu, jer to je veoma pomagalo. Nisam uzimala terapiju, nisam išla kod doktora, sve sam uradila sama (kao što rekoh – ne preporučujem i nije imperativ, to je bio samo moj način). Ono što se dešavalo je, pogotovo kada sam sve to prihvatila, da je počelo polako da jenjava, da slabi. Dok nije jednog dana sasvim nestalo. Trajalo je tačno godinu dana i 2 mjeseca.

Ali, ja poslije toga nisam više bila ista osoba. Iz svega toga sam izašla kao mnogo jača, samosvjesnija. Izašla sam kao osoba koja se zauzima za sebe. Izašla sam kao osoba koja je postala bonvivan i hedonista, a prije toga sam bila mazohista. Izašla sam kao vesela osoba koja voli život i koja ne uživa podsvjesno u ulozi žrtve. Izašla sam kao osoba koja sada i te kako zna da kaže ,,ne“ i ,,e baš hoću“. Izašla sam kao mnogo bolja osoba. I vjerujte mi, ja sam na svojoj anksioznosti veoma zahvalna.

Na kraju, kada mi je prošla anksioznost i kada sam izliječila sebe, tek tada sam otišla kod neuropsihijatra na razgovor. Čisto informativni razgovor. Doktorka mi je, kada sam joj sve ispričala, pružila ruku i čestitala mi. Rekla je da sam izabrala najteži put. Rekla mi je da mi se divi i da sam pobijedila sebe i da se meni to nikad više neće vratiti. To već nije ni trebala da mi kaže, jer ja sam to već znala– da se neće više vratiti. I ne, nisam ja pobijedila sebe, niti sam se borila sa sobom. Ja sam samo prihvatila sebe i zagrlila sebe. Otkrivala sam sebe, liječila slomljene djelove, lijepila ih zlatnim nitima u Kintsugi stilu. Znate li šta je Kintsugi? Kintsugi je japanska tehnika lijepljenja slomljenih komada keramike zlatom. Da bi se ponovo složili slomljeni komadi keramike, stručnjaci koriste plemenite metale pomiješane sa malo zlatnog praha. Komadiće će sastaviti natrag pomoću tekućeg metala i zauzvrat će se pobrinuti da je keramički komad jači i ljepši nego ikad. U tome je poenta.

Kakvu poruku imaš za one koji sada misle da njihova anskioznost nikada neće proći?

Dragi moji, ono što želim da vam kažem je da ste vi ključ. Anksioznost su samo vrata u vašu dušu i smjernica da liječite svoju dušu. Uđite u sebe i vjerujte. Anksioznost nije vaš neprijatelj i ne borite se protiv nje. Prihvatite je kao dio sebe, prihvatite je kao učitelja, kao prijatelja, kao dar. Znam da zvuči čudno ovo što sad govorim, ali u mom slučaju je bilo tako. Shvatite zašto je tu. I kada shvatite, ona će, kada odradi ono zbog čega je došla, otići sama. Ne borite se protiv nje, jer ona nije uzrok već posledica. Liječite uzrok i posledica će nestati.

Na pitanja odgovorila Milena.
Hvala Milena.