Kod svake osobe anksioznost se drugačije ispoljava. Takođe, ne postoji jedan način prevazilaženja ovog stanja. Nekada je potrebno mnogo vremena da pronađemo našu formulu. Ali, važno je da znamo da ta formula postoji i čeka da je otkrijemo. Nekada imamo više motivacije i samopouzdanja, nekada se umorimo i čini nam se da je sve što radimo uzalud i da anksioznost nikada neće proći. Lično smatram da nam nečija priča može biti motivacija ili inspiracija i to je razlog što sam odlučila da na blogu, pored mojih priča, postavljam i vaše priče.
U ovoj priči je jedna divna žena opisala svoje iskustvo i kako se izborila sa strahom i anksioznim stanjem. Kako je anksioznost obuzela, ali nije pokorila. U nastavku pročitajte njenu priču.
„Pisati o ovome je jako teško i bolno. Pisati o ljutom protivniku koji me je pratio skoro tri pune godine, i jutro i dan i noć, u toku doručka i ručka, ljetovanja i zimovanja. Pratio me strah! Vrebao je na svakom koraku, a ja sam se prepuštala. Nadvladao me. Strah ili anksioznost. Htjela sam! Željela sam, a nisam umjela da mu se suprotstavim. On je već vladao sa mnom i samo je bilo pitanje trenutka kad će me iznova sresti i stati rame uz rame, a ja mu se predati. Leći i plakati.
Suze koje su navirale nisu umanjivale strah, nijesu olakšavale patnju, kao ni moje misli koje su me vodile pa čak i do sopstvene sahrane. Kao što sam rekla pisati o ovome nije lako. Pišem da bih olakšala onima koji prolaze kroz isto, a ne znaju šta im je? Ja se u početku borila nisam, predala sam se. U maju 2013. godine nahranila sam moje dječake i dok je Lazar spavao, a Ognjen se igrao sjela sam da doručkujem. Osjetila sam pritisak u ušima, lupanje srca i vazduha mi je falilo. Ne znam kako sam već bila na balkonu, gdje mi se suprug našao, dodao mi čašu vode I tješio me „tek si se porodila „. Ohrabrivao me on ne znajući da smo uz potpunu sreću koja nas je ispunjavala tih dana dobili ljutog protivnika koji je htio i uspio da nam je naruši.
Pritisak u glavi se nastavljao, lupanje srca, gušenje i borba za vazduh bila su svakodnevnica! Odlučila sam da pođem kod doktora, ali nijesam znala kod kojeg jer me ništa nije boljelo, a sigurna sam bila da umirem. Počela sam sa pregledima od glave do pete, što bi rekli. Snimila sam i stomak i glavu i srce I sve je bilo u redu. Svi su govorili isto „Ženo ti si zdrava, idi užuvaj u odrastanju dječaka“. Pomislila bih: nisam zdrava, znam da imam karcinom mozga, zato imam ovaj pritisak u glavi!
A onda su se misli nadovezivale jedna na drugu: Kad ja umrem ko će paziti djecu? Ko će ih hraniti kao ja? Ko će ih kupati kao ja? Ko će znati šta im je kad plaču? Pitanja su navirala zajedno sa suzama, ali odgovora uglavnom nije bilo, tek po neki. Listala sam internet da vidim šta kažu ljudi bolesni od karcinoma koje su simptome osjećali. I tako shvatih – sve sam ih iste imala. Dan za danom nisam iz kreveta ustajala. Nisam smjela da ostajem sama u kući, jer sama pomisao na to da suprug mora da pođe na posao, kod mene je izaziva hiljadu pitanja poput: Šta ako meni pozli? Šta će biti sa Lazarom? Koliko dugo će plakati dok bi ga neko čuo? Dobro je što je Ognjen u vrtiću. On neće vidjeti kako majka umire! Ne smijem biti sama kući. Mora da bude neko tu da obavijesti supruga i pozove hitnu.
Strina mog supruga bila je moja svijetla tačka. Neko ko me masirao satima, tješio pričao, pomagao. Jedino pored nje sam se osjećala malo sigurno. Dani su prolazili, a moje stanje postajalo je svakodnevnica: Strah da legnem, strah da sjednem, strah od onih mjesta u kući gdje mi je bilo loše. O izlasku napolje nisam ni pomišljala, jer sam se vodila mislima: Ako izađem na ulicu svi će gledati u mene i svi vidjeti da ja nisam dobro. Bolje mi je da ne izlazim. Supruga su stalno zvali rodbina, prijatelji, poznanici, da pitaju kako smo. To je bilo za očekivati, jer tek sam se porodila, imala težak porođaj. Sve me je to samo dodatno plašilo. Šta ih briga kako sam? Vi znate da sam ja bolesna pa krijete od mene? Oni ne bi zvali tek tako? Koliko me plašilo svako pitanje kako sam, samo ja znam. Koliko me plašila svaka priča da se foliram i da glumim takođe, samo ja znam.
Poslije godinu i po samostalne borbe sa mojim ljutim protivnikom odlučili smo da potražimo pomoć psihologa. Bila sam prezadovoljna. Pošla sam na prvu seansu zajedno sa strahom, rame uz rame, nije me puštao. Vratila sam se razočarana. Očekivala sam da ću se vratiti kući sama. Strah me nije tako lako puštao, bio mi je vjeran partner. Psiholog mi je objasnio da će mi trebati dosta vremena da sve prebrodim, da nadvladam napad pritiska u glavi, gušenja i borbe za vazduh odnosno napada panike. Jer uz strah ide i panika. Kada te strah nadvlada ništa drugo i ne preostaje nego da paničiš. Rekao mi je da, kako se budem borila da ne reagujem na takvu situaciju tako ću i strah pokoravati. I tako je I bilo.
Zahvaljujući psihologu, suprugu i njegovoj strini, mojim sinovima i njihovom strpljenju, ljubavi i pažnji uspjela sam! Ovo je samo djelić borbe koju smo zajedno prošli. Djelić situacije koja me je zadesila, al’ se nadam veliki dio pouke kako meni tako i onima koji prolaze kroz isto! Riječi „moraš biti jaka“ mene su tada toliko boljele, pa mi se činilo kad bih ih čula postajala sam najslabija. Ipak su upravo one te koje pomažu da se sa neprijateljem izboriš. Zato ih sada ponavljam: Morate biti jaki, jer samo tako ćete strah pokoriti.“
Priču je napisala Marijana Bulatović.
Hvala Marijana.
