Kod svake osobe anksioznost se drugačije ispoljava. Takođe, ne postoji jedan način prevazilaženja ovog stanja. Nekada je potrebno mnogo vremena da pronađemo svoju formulu. Ali, važno je da znamo da ta formula postoji i čeka da je otkrijemo. Nekada imamo više motivacije i samopouzdanja, nekada se umorimo i čini nam se da je sve što radimo uzalud i da anksioznost nikada neće proći. Lično smatram da nam nečija priča može biti motivacija ili inspiracija i to je razlog što sam odlučila da na blogu, pored mojih priča, postavljam i vaše priče. Na redu je priča jedne divne Sonje.

Mislila sam da je moj problem počeo krajem novembra pošle godine, kada sam iz čista mira osetila tup bol u predelu leve strane lica, imala sam osećaj da mi se krive usta, srce je počelo nenormalno da lupa i jedino što mi je bilo u glavi je to da umirem. U hitnoj su rekli da je sve u redu, ali ja se nisam tako osećala. Sada, kad vratim film, sve je počelo još davno, u djetinjstvu su mi se dešavale neke čudne stvari. Sve se pogoršalo kad sam rodila ćerku u autu (veliki šok), da bi pre par meseci sve dostiglo vrhunac.

Počela sam na internetu da kucam moje simptome, a bilo ih je mnogo, i tako čitajuci o tome, meni je bilo sve gore. Ne znam ni sama koliko sam puta završila u hitnoj i na raznim pretragama. Doktori su me ubeđivali da je sve u redu, ali ja nisam bila dobro, nisam jela, spavala, izlazila, ljudi moji- živela nisam.

Sve dok nisam jednom otišla u hitnu sva iscrpljena u trncima i sa osećajem da se gušim, primile su me jedna divna doktorica i medicinska sestra koje su ustanovile da imam anksioznost i preporučile mi najboljeg doktora kojeg sam ikad upoznala, a koji je takođe utvrdio da se radi o anksioznom poremećaju.

Najgore mi je bilo prve tri nedelje od uzimanja terapije. Užas, pakao, taj čudni osećaj kroz telo i nedostatak vazduha bili su mi najgori simptomi. Jedino što je bilo u svemu tome dobro je što sam imala podršku moje porodice, koji su bili uvek tu za mene. Posle 3-4 nedelje shvatila sam da bez obzira što sam na terapiji, ja moram nešto da preduzmem za sebe i dignem se sa dna.

Počela sam da vežbam, da se družim, razgovaram što više, radujem i smejem se, čak i sitnicama. I tad sam dobila nevjerovatnu snagu i želju da se suprotstavim anksioznosti. Moja porodica mi je najviše pomogla i dalje pomaže, puni su ljubavi, razgovoraju sa mnom, i naravno uvek to kažem, najbolji doktor.

Za sve koji se upravo sada bore sa anksiznošću, prvo prihvatite da je to anksioznost, a zatim potražite pomoć, nije sramota. Nažalost, ovaj poremećaj je u današnje vreme veoma čest. I shvatite da je to samo anksioznost, neće vam biti ništa, nećete umreti, podignite glavu, ustanite, suprostavite se strahovima samo hrabro i oni će polako nestati. Iako se čini da je anksioznost jača od vas, vjerujte mi da nije, samo budite uporni.

Naučite da kažete NE! Treba mi pomoć! Vreme je za pauzu!

Na pitanja odgovorila Sonja.
Hvala Sonja.