Anksioznost nije pojam, ona je iskustvo. Ona se oseća, živi, i često nas preplavi do granice na kojoj više ne znamo da li treba da bežimo ili da ostanemo. A kada dođemo do te granice, najvažnije je da je istinski razumemo.
Anksioznost je pokret koji je izgubio smer. Ona je snaga koja je krenula, ali nije znala gde da stigne, pa se zato vrti u krug.
Zamislite reku koja ima ogroman potencijal da teče, da pokreće, da nosi život, ali je zatrpana kamenjem, granama, starim nanosima koje nikada nismo sklonili. Voda ne prestaje da dolazi, ona ne zna da stane, ali pošto nema jasan tok, počinje da udara u obale, da pravi vrtloge, da se peni i da izgleda kao haos. U toj slici, voda nikada nije problem. Problem je u tome što je izgubila svoj put. Anksioznost je ta voda u nama.
U nama postoji ogromna količina energije koja ne prestaje da postoji samo zato što je ignorišemo. To su želje koje nismo priznali ni sebi ni drugima, emocije koje smo procenili kao previše ili neprimerene, istine koje smo prećutali da bismo ostali prihvaćeni, i život koji nismo sebi dopustili jer nije bio dovoljno siguran ili dovoljno jasan. Ta energija mora negde da ode, jer njena priroda nije da stoji. Kada ne može napolje, ona ostaje unutra, zadržava se i menja oblik. Tada počinje da se pretvara u nemir bez očiglednog razloga, u misli koje se ne zaustavljaju, u telo koje reaguje kao da je ugroženo, u strah koji nema jasno ime. Jer energija koja nema pravac uvek traži izlaz, čak i kada ga mi ne vidimo.
I tu dolazimo do dela koji često pokušavamo da ublažimo, da ga učinimo prihvatljivijim nego što jeste. Anksioznost nije fina, nije kulturna i ne zna da sedi mirno i čeka red. Ona ne dolazi nežno, već upada u nas kao gost koji nije pozvan, razbacuje misli po našem unutrašnjem prostoru i gleda nas pravo u oči kao da zna nešto što mi još uvek ne znamo. I možda zaista zna. Možda zna gde smo stali, gde smo se odrekli sebe, gde smo odlučili da budemo manji nego što jesmo.
Nije problem u tome što imamo anksioznost. Problem je u tome što je držimo zatvorenu, kao psa koji je rođen da trči, ali je vezan prekratkim lancem. I onda taj pas ne može da ispuni svoju prirodu, pa počinje da grebe, da laje, da ujeda iznutra. A mi stojimo iznad svega toga i govorimo: „Smiri se.“ Kako da se smiri nešto što nikada nije ni krenulo tamo gde treba? Kako da utišamo energiju koja nije dobila priliku da se izrazi?
U nama ima više života nego što živimo, i to je možda najtačnija rečenica u celoj ovoj priči. Taj višak života ne zna šta će sa sobom, pa udara u zidove koje smo izgradili, vraća se svaki put kada pokušamo da ga ignorišemo i pravi buku koja nas plaši. Tada počinjemo da mislimo da nešto nije u redu sa nama, da smo slabi, preosetljivi, da ne umemo da se nosimo sa sobom. A istina je mnogo jednostavnija i mnogo teža u isto vreme: samo smo puni.
Puni rečenica koje nismo izgovorili jer nismo želeli da povredimo druge ili da budemo odbačeni. Puni „ne“ koje smo progutali da bismo ostali dobri u očima sveta. Puni „da“ koje smo rekli kada nismo hteli, ali smo mislili da moramo. Puni odlazaka koje smo odložili jer nismo bili sigurni šta nas čeka dalje. Puni delova sebe koje nismo pustili jer nisu bili dovoljno prihvatljivi. I sve to sada živi u nama, ne kao jasna odluka ili pokret, već kao napetost koja traži izlaz. To zovemo anksioznošću.
Zato anksioznost često dolazi baš onda kada smo najbliže nečemu važnom. Kada stojimo na ivici nečega što bismo mogli da budemo, kada nas nešto zove, ali nas istovremeno plaši, kada se od nas traži da izađemo iz poznatog i zakoračimo u nešto što nema garancije. U tim trenucima, um se javlja prvi i kaže: „Stani. Opasno je.“ On pokušava da nas zaštiti od neizvesnosti. Ali istovremeno, energija u nama govori: „Kreni.“ Ona zna da je kretanje prirodno, da je rast neminovan. Mi, međutim, ne verujemo sebi dovoljno, pa poverujemo strahu. I tako energija ostaje zarobljena, između onoga što želimo i onoga čega se bojimo.
Tada nastaje najveća zabuna: izgleda kao da se bojimo nečega spolja, kao da opasnost dolazi iz sveta. A zapravo, nešto iznutra pokušava da izađe. Anksioznost nije kukavica. Ona je loše usmerena hrabrost. To je deo nas koji bi da razvali vrata, da napravi promenu, da kaže istinu, ali smo ga naučili da bude tih, da kuca umesto da otvori, da čeka dozvolu umesto da preuzme odgovornost. I što ga više učimo da ćuti, to on glasnije pokušava da se javi.
Zato tehnike često nisu dovoljne. Možemo da dišemo, da se smirimo na trenutak, da umirimo talas koji nas je preplavio. Ali ako reka i dalje nema tok, ako energija i dalje nema pravac, sve će se vratiti. Nije problem u količini energije koju imamo. Problem je u tome što ne znamo gde da je usmerimo. Anksioznost ne traži samo smirenje. Ona traži pokret. Traži da nešto u našem životu počne da ide tamo gde je odavno želelo.
Nismo umorni od života, koliko god nam se ponekad tako činilo. Umorni smo od zadržavanja, od stajanja na mestu dok sve u nama viče: „Idi.“ Umorni smo od čekanja dozvole koja nikada neće doći, od traženja sigurnosti koju život ne nudi, od potrebe da budemo potpuno spremni pre nego što napravimo prvi korak. A život ne daje garancije. Daje pravce, daje nagoveštaje, daje unutrašnji osećaj koji pokušavamo da ignorišemo jer nije dovoljno logičan.
Pitanje koje može da promeni sve nije: „Kako da se rešimo anksioznosti?“ To pitanje nas vraća na borbu, na pokušaj da uklonimo nešto što zapravo pokušava da nas oživi. Mnogo važnije pitanje je: gde ova energija želi da ide, a mi joj to ne dozvoljavamo? Šta u nama pokušava da se pokrene, ali mi to odlažemo? Šta izbegavamo jer nas plaši, iako duboko znamo da je važno? Šta znamo o sebi, ali ne živimo?
Kada anksioznost dobije pravac, ona prestaje da bude neprijatelj. Postaje snaga. Ista ona energija koja nas je gušila počinje da nas nosi. Ne nestaje, jer nije ni trebalo da nestane. Ona se preobražava u hrabrost, u jasnoću, u odluke koje menjaju tok našeg života. Postaje pokret koji ima smisao.
Ne možemo da smirimo reku tako što ćemo je ućutkati. Ali možemo da naučimo da plovimo. I možda nikada nije ni trebalo da budemo mirna voda. Možda smo oduvek bili reka koja traži svoj put, koja ne pristaje na stagnaciju, koja mora da se kreće da bi bila ono što jeste.
Zato naš zadatak nije da se rešimo anksioznosti. Naš zadatak je da joj pokažemo put. Da joj damo pravac kroz iskrenost, kroz odluke, kroz korake koje više ne odlažemo, kroz život koji nas plaši jer liči na nas. Jer možda nismo izgubljeni. Možda smo samo krenuli, ali još uvek nismo sebi priznali da je vreme da nastavimo.
Kako prevazići anksioznost i živeti smislen život?
Više o tome:
