Šta ste želeli da budete kao dete? Prvo sam želela da budem lekar. A onda je ta želja isparila, ne znam ni sama kada. U malo ozbiljnijim godinama, znala sam da je moj poziv ekonomija i od tada sam radila na tome da budem što bolja i na fakultetu i na poslu. I bila sam na odličnom putu. Stvarno sam htela da uradim nešto posebno.  

To je bio moj san, posle jednog drugog neostvarenog sna (o tome nekom drugom prilikom). Ali postojao je jedan problem: imala sam anksioznost. Ja sam se konstantno preterano brinula. Ne samo ono „zabrinuti tip“, već i potpuno razvijeni generalizovani anksiozni poremećaj sa agorafobijom. A ideja o tome da radite nešto važno, na važnim projektima, sa velikim timom, sastancima, putovanjima u druge zemlje avionom i tome slično, meni je u najmanju ruku bila nemoguća misija. Posebno kada jedva uspevate da izlazite iz kuće.

I kada vas anksioznost ispunjava. To nije samo misao ili nešto što vam se dešava samo u glavi. Pritisne vam prsa kao par ledenih ruku koje stežu pluća. Mučite se da dišete, ne možete da prestanete da se tresete, a tek stomak (što manje rečeno, to bolje).

I pored toga, ja sam uvek nalazila način da radim i nekada nisam izdržala do kraja, ali sam se vraćala u igru i neću prestati nikada da se trudim. Zato što radim ono što volim i što me ispunjava.

Ne znam šta je najgori deo, ali možda to kad morate čitav život planirati u odnosu na to koliko je anksioznost napredovala i oko izbegavanja okidača. Užasno je potrošiti vreme za odmor i uživanje nadajući se da se neka situacija neće dogoditi. Noćna mora je biti stalno na ivici da ste iscrpljeni do kraja svakog dana.

Ali, postoje i razlozi da budete pozitivni. Svi mi sa strepnjom dobro znamo loše strane anksioznosti, međutim, mislim da često zaboravljamo na pozitivne. Prvo, jasno je da živimo u društvu gde postoji stigma i predrasude, gde će mnogi okrenuti glavu, ali ja imam drugačije iskustvo. Od prvog dana otvoreno pričam o svoj problemu i većina ljudi je razumela, bez osude. Više je bilo onih koji su razumeli, manje onih koji su bili sigurni da sam luda. Zaboravljamo da je na ovom svetu više dobrih ljudi.  Drugo, stvari se mogu promeniti, a vi možete živeti punim plućima. I treće, niste sami.

Pričam sa vama svakog dana, svi imamo svoje uspone i padove, ali čini se da su neki ljudi uvek srećniji i optimističniji, šta god im se dešavalo. Biti optimista ne znači da smo sve vreme nasmejani ili da ulepšavamo realnu situaciju. Biti optimista znači da verujemo u sebe da ćemo prevazići teška vremena. Da smo motivisani da tražimo i pronađemo rešenje svakog problema. A ako shvatimo da rešenja nema, pa i to je rešenje problema. Biti optimista ne znači da mislimo da će sve biti dobro, već znamo da ćemo mi biti dobro, šta god se dešavalo u životu. To nije samo mind-set, to je način života. Ja sam nepopravljivi optimista.

Tako sam sigurna i u vezi anksioznosti. Bila sam sigurna da ću naći svoju formulu za prevazilaženje. Da li sam je prevazišla? Ja znam da jesam onog trenutka kad sam izašla iz kuće i pustila da me preplave sve nelagode ovog sveta, onog trenutka kad sam odlučila da se suočim sa strahom i da ne pustim više da misli upravljaju mojim životom. Da li osećam zabrinutost? Da, veći deo vremena. I dalje sam zabrinuti tip koji voli (čuj mene voli- obožava) da planira. Ali, naučila sam da me anksioznost ne sputava. Naučila sam da funkcionišem sa anksioznim mislima, kojih je sve manje vremenom. Naučila sam da pomislim da ću se onesvestiti u vožnji, ali da nastavim da vozim, jer je misao samo misao.

Pre 12 godina, jedva sam odlazila na ispit, nisam ulazila u gradski prevoz i nisam izlazila iz kuće ako nije fakultet u pitanju. Pre 9 godina, kada sam fakultet završila bila sam dobro. Počela sam da radim, anksioznost se smanjila do nivoa da sam zaboravila da je ikada postojala. Pa je opet došla. Vremenom su se strahovi gomilali, a ja sam bila sve više uplašena i sve više sam se povlačila, dok jednog dana nisam potpuno prestala da izlazim iz kuće. Dakle, da sam odreagovala na anksioznost odmah, ne bi mi se desila i agorafobija.

Kada sam prestala da izlazim iz kuće, sama pomisao da sam na ulici mi je izazivala napad panike. Ali i tada sam znala da ću ja uspeti da živim slobodno, za mene drugi scenario nije postojao. Za sve postoji razlog u životu. Meni je sigurno bila potrebna pauza. I u tim trenucima sam razmišljala šta može meni da pomogne i kako mogu da pomognem i drugim ljudima (ja sam znala da nisam sama). I tako je nastala ideja o Anksioznom Optimisti. Onda sam radila na sebi dugo, uspela da prevaziđem anksioznost, napravila stranicu i sajt i na kraju i Udruženje. A od večeras i grupne terapije.

Dakle, uspela sam. Izašla sam iz kuće. I ponovo sam izašla i ponovo. Svaki put je bilo lakše. I dalje su se dlanovi znojili, nervirala sam se kada čekam na šalteru ili na kasi, smetalo mi je kada se daleko parkiram, imala sam anksiozne misli, ali više nisu mogle da pobede mene. I dalje me nerviraju marketi i gužve, ali idem u kupovinu. I to mi daje nadu da će jednog dana potpuno proći. Anksioznost je definisala tok mog života na više načina nego što i sama mogu da zamislim. Anksioznost je s…… Ali kad počnete da radite na sebi, svakog dana je malo manje s…..

Ja sam srećna osoba. Napisala sam šta mislim da je potrebno za sreću: da nekoga volite svim srcem, da radite nešto što vas ispunjava i da se nečemu nadate. Ako sada ne vidite ništa dobro zbog anksioznosti koju osećate, još jednom da vas podsetim da živimo u vremenu kada se o mentalnom zdravlju govori, da niste sami i da je ovo stanje promenljivo! Možete da prevaziđete hroničnu anksioznost.

I zapamtite, optimizam je magnet za sreću. Ljudi koji su istinski srećni i pozitivni, privlače dobre stvari i ljude slične sebi.