Anksioznost, emocija koju sam prihvatila i koja me više ne zatvara u kuću. Razumela sam je. Razumela sam zašto je bila tako gruba. Razumela sam da mi nije neprijatelj. Razumela sam da će uvek biti tu, u nekom obliku, da me upozori na svaku vrstu opasnosti. Ali, do mene je kako će me upozoriti i kako ću je shvatiti. Ako je ne poslušam na vreme, mora biti jača i neprijatnija.

Da, setila sam se ko sam i igra se promenila. Ja nisam htela da budem ono što sam bila, nisam sa setom razmišljala o prošlosti. Ja sam samo htela da budem ja, ono što sam sada, jer sam se u brigama izgubila. Htela sam da pronađem sebe u trenutku, sa svim vrlinama i manama, sa svim lepim i neprijatnim osećanjima, da potpuno prihvatim sebe baš takvu kakva sam. Dok su me brige i misli okupirale, zaboravila sam ko sam, šta radim, koliko mogu, izgubila samopouzdanje.

Neretko mi pišete da ste bili lideri u društvu, da ste imali oko vas mnogo prijatelja, da ste pozitivni u životu, da ste duhoviti i pametni i onda… Bum! Desi se anksioznost koja vas potpuno poremeti i unazadi. I zbunite se. Kako ja, koja obožavam život, ljude, druženje, posao, putovanja…, odjednom ne mogu da izađem na ulicu bez panike? Da li ću ikada biti to što sam nekada bila?

E, odjednom nije. Nego nismo na vreme slušali šta nam anksioznost poručuje. Nismo se bavili sobom na pravi način. Zanemarili smo svoja osećanja, ugušili ih. Važnije nam je bilo šta drugi kažu i misle o tome šta radimo i ko smo, nego da živimo u skladu sa svojim ja. Živeli smo tuđe živote. Želeli smo da nas svi vole, jer nismo dovoljno voleli sebe. Hteli smo sve da kontrolišemo, jer ako imamo kontrolu, neće se desiti loše stvari, zar ne?

I onda se grčevito držimo briga, jer ako brinemo imamo osećaj da držimo stvari pod kontrolom. Strah da izgubimo kontrolu nad događajima i situacijama nas sve više parališe. A kontrolu, zapravo, nikad nismo ni imali. Jer, osim sebe, ne možemo ništa da kontrolišemo. Dakle, plašimo se da izgubimo nešto što nikada nismo ni imali.

Dok jednog dana nisam rekla: Dosta je! Dok nisam odlučila da je vreme da počnem da radim na sebi. Dok nisam zastala i razmislila šta je to što mi moja anksioznost poručuje. Gde udaram glavom o zid i na koju stranu da se okrenem, jer boli.

I tako sam se ja jednog dana setila ko sam. Da ja to mogu. Da je vreme da preuzmem odgovornost na sebe, da prestanem da krivim druge i okolnosti. Da odrastem. Da prestanem da budem žrtva i da postanem heroj svoje priče. Da promenim uverenja koja sam pokupila od drugih, ko god to bio. Da prestanem da udovoljavam svima. Da shvatim da mogu da budem dobar čovek i da pomažem ljudima, ali ne na svoju štetu. Da je dovoljno da u srcu imam najbolje namere i da ne želim nikoga da povredim, a ako se nekome ne svidi šta radim, to je njihovo shvatanje, ne moj poraz. Da nije sramota da kažem ne. Da je normalno da me neće svi voleti, ali ja volim sebe i radim najbolje što umem. Da oprostim i sebi i drugima. Da prihvatim svoje greške i sve što sam radila protiv sebe.

To se nije desilo odmah, preko noći. Puno sam radila na tome, učila, vežbala, grešila, pokušavala, padala i ustajala. Ali uvek išla napred. I uvek verovala da ja to mogu. Svaki novi dan je bio izazov i nisam sebi davala rokove, jedino mi je bilo važno da napredujem, makar milimetar. Da sam danas bolja verzija sebe, u odnosu na juče. I tako, korak po korak.

Da li sada imam anksioznost? Imam, ali se super slažemo. Da li imam loše dane? Imam, ko ih nema? Ali ja verujem u sebe. I znam da se neće više desiti da zbog bilo koga i bilo čega zaboravim ko sam i da toliko zanemarim sebe da me anksioznost potpuno kontroliše. Sada slušam ja nju, a sluša i ona mene.

E tako se kod mene igra promenila.
A kod tebe?