Zašto, jednostavno, ne mogu biti normalna? Šta nije u redu sa mnom? Mnogo puta sam sebi postavila ova pitanja. I još više puta poželela da budem „normalna“. Da može jedan dan da prođe bez simptoma anksioznosti, da mogu da se slobodno krećem, da mogu da funkcionišem u toku dana, da mi ne treba pratnja kao što nije potrebna „normalnim“ osobama. Sve dok se jednom nisam zapitala: Kako ja znam šta je normalno? Danas sam sigurna da je ideja „normalnog“ pogodno tlo za sumnju u sebe, i kao takva, jedna je od najštetnijih ideja koja postoji u modernoj kulturi.

Šta je normalno? „Normalno“ pokušava da se ugura u uski opseg onoga što naše društvo smatra prihvatljivim ponašanjem. Nervira me što si takva osoba, tako osetljiva, ne uklapaš se u kalup. Blještavilo onog ko si zaista se ne uklapa u pojam „normalne“ osobe. Prestani da se ističeš, nemoj da ispadaš previše pametna, ali ni previše glupa, nemoj biti ni previše društvena ni previše povučena, pričaj normalno- ni preiše ni premalo. Smej se normalno, nemoj tako napadno. Nemoj da pokazuješ previše samopouzdanja jer izgledaš nadmeno, ali nemoj ni da izgledaš previše nesigurno. Živi život na sivim mestima i u sigurnim zonama.

Očekivanje normalnog se verovatno utisne u nas još dok smo u maminom stomaku, onog trenutka kada lekar na pregledu uporedi naše mere sa drugim „normalnim“ fetusima, u tabeli rasta za određenu nedelju. Tako naše majke prilikom prenatalnih pregleda dobiju potvrdu da smo normalni. Poređenje u odnosu na to šta je normalno se nastavlja, pa tako na rođenju dobijemo ocenu u odnosu na to šta je „normalno“, normalni smo ako se uklapamo u određenu tabelu visine i težine na sistematskom pregledu. Učitelji i nastavnici nas takođe ukalupe u „normalno“ i svako odstupanje bude brzo uklonjeno u korenu.

Ako ste bili „dobra“ deca i imali društvene i akademske veštine da se uklopite, verovatno ste vrlo rano naučili pravila i uspeli da sami gurate napred. Izbacili ste „čudne“ stvari iz svog života. Prekinuli ste „ono što nije dobro ili ono što nije lepo“. Da ne bi bili ismevani, brzo ste sklonili negde duboko u sebe sva neuobičajena ponašanja. Postigli ste normalno i nastavili kroz svoj život do trenutka dok se nešto nije desilo, verovatno kada su simptomi anksioznosti dostigli prelomnu tačku. Tada ste počeli da raspakujete pravog sebe. Više ne možete živeti u carstvu senki.

Ako niste mogli da postignete „normalno“, život vam je verovatno bio bolniji dok ste bili mali. Dok se činilo da druga deca „shvataju pravila“, vi jednostavno niste mogli da sedite mirno. Na neki način vi ste srećnici: zbog vaše nesposobnosti da se prilagodite sistemu, vaše autentično JA je ostalo netaknuto. Ipak, bol koji takva deca osete ostavi duboke ožiljke.

Normalnost, norma ili „normalno“ ne postoje u stvarnom svetu stvarnih ljudi, uprkos činjenici da nam je rečeno da možemo da modifikujemo svoje ponašanje i obučavamo naše umove i naša tela da ga dostignu.

Potraga za horizontom normalnog dovodi do mnogo anksioznosti. Ako pokušavamo da se uklopimo u neki kalup ili šablon, to znači da verujemo nismo dobri takvi kakvi jesmo. Sa druge strane, oduvek sam najviše poštovala ljude koji su se usudili da žive život kakav žele. I to je neki paradoks.

Bukvalno me boli činjenica da sam u detinjstvu mnogo vremena potrošila da se uguram u „normalnu“ kutiju, da bih kasnije mnogo godina živela kao u zatvoru, sve dok nisam naučila da sam dobra takva kakva jesam – autentična.  Morala sam da iskopam zakopane delove sebe i ponovo naučim šta znači živeti, a ne preživljavati. Više nisam tamo gde moram da se uklapam. Sada sam tamo gde osećam da pripadam.

Zar ne bi bilo jednostavnije da nas od detinjstva ohrabre da budemo svoji, prepoznavajući da ljudska bića dolaze u svim oblicima, veličinama i varijantama, i da upravo te varijacije stvaraju boje koje nas čine živima? Bilo bi mnogo zdravije potpuno iskoreniti koncept „normalnog“ kod dece i dozvoliti im da budu ono što jesu bez izvinjenja.

Kao ljudska bića, naš životni poziv je da pomognemo drugima da shvate da su autentični i zbog toga vredni, da svako od nas ima nešto što niko drugi nema i nikada neće imati, svako od nas je jedinstven za sva vremena. Bilo bi lepo kad bi počeli da ohrabrujemo jedni druge da otkrijemo tu jedinstvenost.

Umesto da težimo normali, bolje bi bilo da se potrudimo da budemo ljudi, što uopšte i nije stremljenje, već dopuštanje sebi da budemo upravo onakvi kakvi jesmo. Da se borimo protiv negativnih i ograničavajućih očekivanja i poruka kulture i da naučimo da volimo sebe.

Nekada zaboravim da se brinem o sebi, nekada zaboravim da se pomolim. Naiđe mi period kad sve mogu i kada ne mogu ništa. Nekada tolerišem neizvesnost, ali mi ona uglavnom smeta. Nekad tugujem čak i kada ne znam zašto sam tužna. Godinama sam se plašila i nisam znala čega se plašim. Imam prava da se nekada osećam neprijatno čak i sa ljudima koje volim najviše na svetu. Osećam se radosno svakodnevno, čak i kada ne znam izvor moje radosti. Da li to znači da nisam normalna? Ne, to znači da sam čovek.

Biti čovek znači boriti se. To shvatimo kada se oslobodimo našeg kišobrana „treba“. Da li nekada kažete sebi da život ne bi trebalo da bude tako težak? Ili da treba da budete srećni? Kada prihvatimo činjenicu da su anksioznost, depresija, usamljenost, nemoć, tuga, radost i ushićenje deo nas, izlazimo na kišu i možda čak i malo plešemo.

Biti čovek znači praviti greške. Biti čovek znači reći: „Žao mi je, nadam se da možeš da mi oprostiš”. Biti čovek znači osetiti bol i kajanje. Znači i oprostiti i probati ponovo, ako treba.

Biti čovek znači imati skrivene pećine unutar lavirinta psihe, koje ne možemo videti dok se ne otvorite onda kada dođe vreme, kad stignu do svesti. Biti čovek znači shvatiti da vaš partner i vaši prijatelji takođe imaju mesta tame koja ne možete videti u početku ili čak godinama. Onda jednog dana bivaju razbijeni, i furije lete na površinu, tražeći da budu prepoznati, tražeći da budu voljeni do izlečenja.

Biti čovek znači stariti. Fine linije u vašim tridesetim će se produbiti do nabora u četrdesetim i pedesetim godinama i dalje. Zato što živimo u kulturi koja pokušava da izbriše linije, zaboravljamo da naše linije pričaju priče naših života: „Vidi, tada sam se toliko smejao. Tada sam toliko plakala, zgužvala sam se u tišini.” Naša borba protiv vremena je žestoka. Ono što često ne vidimo je da sa starenjem dolazi mudrost, prihvatanje i zahvalnost.

Biti čovek znači biti deo porodice, zajednice, društva. Znači da smo povezani sa svakim drugim bićem na planeti. Ne možemo proći kroz jedan dan bez uticaja na svet oko nas. Ono što radimo pravi promenu i mi odlučujemo kakvu promenu želimo da napravimo u svetu.

Biti čovek znači voleti i biti voljen i ukloniti barijere koji nas sprečavaju da volimo potpuno i slobodno, da bismo mogli da donesemo svoju ljubav svetu, koji nas tako očajnički treba.

Biti čovek znači da znamo da smo nesavršeni: povredićemo i bićemo povređeni; nekog ćemo razočarati i bićemo razočarani. Spotaknućemo se i ponovo ustati. Biti čovek znači nikad ne odustati. Pre svega, od sebe!

Samopouzdanje i blagostanje, koji su suprotni anksioznosti, možemo zaista osetiti samo kada dopustimo sebi da budemo autentični.